Junaci Domovinskog rata: Heroji koje Hrvatski narod nikada neće zaboraviti
U siječnju 1993. godine hrvatske snage pokrenule su oslobodilačku operaciju „Maslenica”. Značajnu ulogu imala je u njoj 4. gardijska brigada HV-a koja je netom prije početka operacije pristigla s Južnog bojišta. Osobito je zahtjevan bio smjer napada Podgradina – Paljuv – Novigrad. Tu je u prvoj fazi napada trebalo ovladati brdom Gradina uz pomoć pripadnika 7. domobranske pukovnije, piše Borna Marinić na Facebook stranici Dogodilo se na današnji dan.
Već na samom početku operacije „Maslenica” poginula su četiri junaka 4. gardijske brigade. Vlatko Sudić, Ivan Leskur, Borko Šarlija i Marsel Dvornik. U samom početku akcije osvajanja Gradine teško su ranjeni Božo Zadro i Stanko Gašpar, a poginuo je Vlatko Sudić. To je znatno otežalo osvajanje već ionako teško osvojivog brda na kojem su bili vrlo dobro utvrđeni bunkeri. Ipak nakon žestokih borbi selo Podgradina i brdo Gradina stavljeni su pod kontrolu. Ti položaji bili su iznimno važni i pobunjeni Srbi pokušali su ih iznova osvojiti. U nastalom ratnom metežu nije se točno znalo tko drži položaje pod brdom. Teškoj situaciji znatno je doprinijela magla koja je u prvi mah pomogla pješaštvu, no odmogla topništvu. Velika odgovornost pala je na izvidnike koji su trebali označiti neprijateljske položaje.
Svjedočanstvo
Pri jednom takvom izviđanju na neprijateljsku skupinu naišli su Denis Anić-Matić i Ivan Leskur: „Ivan Leskur i ja krenuli smo cestom koja vodi do sela Buterine ispod Podgradine. Neozlijeđeni smo izbjegli minsko polje, no oko 17 sati pred crkvom u Podgradini naišli smo na tenk i četnike u polukružnoj formaciji, petnaestak metara od nas. Kako nisu odmah shvatili da smo hrvatski vojnici zakratko smo uspjeli glumiti da smo njihovi. No tenkist je povikao: „Ovo su ustaše!“ Počela je tarapana, mi smo polegli. Ivan je poginuo. Ja sam dobio 11 metaka, u ruke, prsa, stomak, obe noge… Četnici su otišli, nisu ni provjerili jesmo li mrtvi, a ja za čudo nisam izgubio svijest. Smogao sam snage, ni danas ne znam kako, šifriranom porukom javiti zapovjedniku Radi Lasiću što se dogodilo. Izvukli su me i oko 20 sati dopremili u zadarsku bolnicu. Oporavljao sam se do polovice 1995. godine.” prisjetio se teškog stradavanja Denis Anić-Matić za Slobodnu Dalmaciju, a za potrebe dokumentarnog filma HRT-a „Maslenica” kazao je:
„Lako je meni za moje metke, teško je kad vidiš križ doli na tom raskrižju Podgradine. Leskur, to je momak krasan bija. Ja san iz topničkog raketnog diviziona, on je bija izvidnik od protuoklopnog, al’ je bija momak i po. Non-stop smo bili, susretali se i jako dobar momak, jako dobar momak. Čovik nikad ne bi ništa minjao u životu, al’ to bi uvik prominija, toga mi je ža. A ovo sad šta sam pokrpan, šta ćeš, jer šta je mene, ja sam živ. A on je tu, Leskur je možda ima 22 godine, život mu se tu ugasija. A za mene, ne’š ti, to je jedan metak više-manje. Bolje jedanput popit sve, nego 11 puta po jedan. Srića da nisam bija ka sad, dobio bih 15 metaka da san bija širi, bija san uži.”
Nastavak borbe
Nakon osvajanja Podgradine uslijedile su žestoke borbe za susjedni Paljuv koje opisuje Branko Morić, zapovjednik Oklopno mehanizirane satnije 112. brigade. Ona je bila pridodana 4. gardijskoj: „U kratkom periodu dobivamo zapovijed po kodiranoj karti da idemo u Paljuv gdje se nalaze naši izviđači. Kada smo došli u Paljuv shvatili smo da su veće neprijateljske snage došle prije nas jer one su se povlačile prema Novigradu. Tu je nastao jedan neopisiv metež u kojemu se nije se znalo tko je tko. Ulazimo u tešku borbu.” U njoj je život izgubio Borko Šarlija – Kesa po kojem ime nosi i jedna ulica u gradu Zadru. Dio 4. gardijske brigade, točnije njezina izviđačka satnija uspjela je doći do ulaza u Novigrad gdje je pri čišćenju jedne kuće poginuo mladi Marsel Dvornik.
