Junakinje obrane Vukovara – ratne priče Beti Geušić i Vasilije Tucker
U kolovozu 1991. godine Vukovarka Beti Geušić imala je 19 godina. Umjesto kupanja i izlazaka, navukla je uniformu i bez znanja roditelja prijavila se u Teritorijalnu obranu, zatim u Zbor narodne garde. Vasilija Tucker bila je u ranim tridesetima. Samohrana majka dvoje djece radila je u tvornici Borovo, uz posao studirala medicinu. Kada je zaratilo poslala je djecu iz grada i otišla u ZNG, piše hrt.hr
– Svi smo htjeli jedno, svoju domovinu obraniti. Voliš ju i hoćeš da ti ta tvoja domovina ostane, ne da je netko uzme i otme, kaže danas Vasilija.
S Beti je provela nekoliko dana, zajedno su se skrivale od raketiranja i granata. Zadaci obrane grada ubrzo su ih razdvojili, prenosi Narod.hr .
– Kada sam došla u rat, došla sam kao doktorica. Ali kad je borba, vi ne sjedite i ne čekate tko će biti ranjen, borite se, kaže Vasilija.
Beti je, kaže, naučila sve u hodu.
– Kako se puni, rastavlja oružje. I pucala sam. I dalje se snađi sam. Gledala sam što rade dečki, to sam radila i ja, prisjeća se.
Mučne slike ranjenih
Beti u srcu nosi mučne slike ranjenih. Vraća joj se u mislima mladić kojeg je srpski snajperist pogodio u pluća. Molio ju je da mu da pištolj da se ubije.
– Kako je ležao na nosilima na podu, rekao mi je: “kako da ti zahvalim što si bila cijelo vrijeme kraj mene?”. I ja sam mu rekla, tako što ćeš se vratiti i što ćeš ozdraviti. Međutim nikada ga više nisam vidjela niti čula za njega. Kasnije sam čula da je ubijen, priča Beti.
Vaska nikada neće zaboraviti 10. listopada. Ujutro je spasila suborca pužući ispred tenka, a onda su upali u zasjedu:
– Kroz voćnjake, tamo su me zvali i rekli su, “imamo masakr”. Kada sam došla dečki su ležali dolje, u krvi. Gledate, ne znam koja rana je gora, kome trebam prvo pomoći.
No uskoro je trebalo pomoći njoj jer je bježeći od metaka ušla u dvorište gdje ju je čekao transporter.
– Samo se sjećam prvog metka, da sam dobila u nogu, presjekao mi je kost, meni je noga visila. Znala sam da sam dobila u nogu, probala sam drugom nogom odskakutati van, i jesam, međutim mi nije bilo jasno zašto padam, zašto me nešto ruši. Uopće nisam bila svjesna da sam dobila ostalih deset metaka, kaže Vasilija.
A onda, dok se sklanjala, još jedan metak u prsa.
– Došla sam do te bombe i stavila sam osigurač u usta i rekla sam, ja u ruke živa ne idem, prisjeća se.
Dva sata teško ranjena čekala je da je izvuku.
U vukovarskoj bolnici jedva su joj spasili život. Teško je pristala na izlazak iz grada s posljednjim konvojem ranjenika.
– Da taj doktor nije bio tako uporan, da je bilo kako sam ja mislila, danas me ne bi bilo kao i svih tih ostalih ranjenika u bolnici, prisjeća se.
– Mi smo mislili da ćemo izdržati. Ali više nije bilo ni streljiva. Ničeg nije bilo, kaže Beti.
Kad je Vukovar pao, u povlačenju je ostala s prijateljicom Mirom. U Commerceu su se skinule iz odore, zapalile sve dokumente, sve što bi upućivalo na to gdje su bile.
– Ja sam se čak ošišala na 2 cm kose, samo da me ne bi netko prepoznao, prisjeća se.
Zadržala je samo osobnu iskaznicu koja joj je pri zarobljavanju spasila život.
– U Borovu selu su prozivali mene, ja sam Elisabet Melina Geušić rođena u Francuskoj, a oni su svi tražili Beti iz Vukovara, kaže.
Uzeli su joj osobnu kartu, pogledali u nju – i vratili je. Beti je još godinama bila u vojsci, prošla cijeli Domovinski rat.
– Znam sanjati da trčim kroz Vukovar, vreće pijeska, da padaju granate, sve je u vatri, uglavnom to sanjam, kaže danas.
Vaska se dugo oporavljala od ranjavanja, posljedice i sad osjeća. Jednom je sanjala one kojih više nema. Na sunčanoj zelenoj livadi.
– I svi su poginuli u crnim odijelima i bijelim košuljama, prekrasno izgledaju, lijepi, obrijani. I došli su kao da me vide. Mislili su da idem s njima, ali neka me još malo tu, samo su došli da vide jesam dobro, kaže Vasilija.
Sve te smrti i strahovi, sva zla koja su vidjele – još su ih više zbližili.
Rat im je donio prijateljstvo za cijeli život. Povezao ih čvrsto u zagrljaj.
