Kad treba odabrati - nastupa srce! Hrvatska ima veliku prednost, mladost nam dolazi s oduševljenjem

To da Kovač, Petrić, Klasnić, Šimunić, Stanišić i Sučić biraju Hrvatsku najpozitivnija je stvar.

Nogometno gledano, s obzirom na bazu i masovnost, Hrvatska je mala zemlja. Rezultatski gledano u istom kriteriju, Hrvatska je postala velika nogometna zemlja. Ostvariti jedno treće mjesto na svijetu i to nakon svih tereta koje je donio rat, potom se ponoviti u plemenitijim svijetlu, srebrom, a u međuvremenu izboriti vizu za čak 11 od 13 velikih turnira, više je nego jasna potvrda vrijednosti reprezentativnog nogometa. Kojemu se smiješi i šesto uzastopno nastupanje na velikom natjecanju...

Svi ti izuzetno dojmljivi dosezi hrvatske nogometne reprezentacije garnirani su doprinosom nogometaša koji su se rodili i odrastali u inozemstvu, unutar obitelji hrvatskog podrijetla. Za selekciju Vatrenih, koja je načelno sužena unutar naše male baze (stotinjak tisuća igrača, desetak prvoligaških sredina, niski standard), izvori iz dijaspore predstavljaju iznimno važnu dodanu vrijednost.

Različite su interpretacije koliko zapravo Hrvata živi u svijetu, ali načelno se smatra da ih ima koliko i u domovini, što bi po prošlom popisu stanovništva 2011. godine bilo nešto više od 3,8 milijuna ljudi. U lepezi iseljenika sa svih strana svijeta tijekom proteklih više od četvrt stoljeća nogometna je reprezentacija osigurala doprinos niz važnih aktera. Brojne igrače rođene u susjednoj BiH u svakodnevici se ne doživljava tipičnom dijasporom kao, recimo, braću Kovač, Šimunića, Rakitića, Klasnića, koji su prva asocijacija na kvalitativnu dodanu vrijednost Vatrenima. U tu grupu se svrstava i Petrića, iako je on rođen u BiH.

Luka Sučić

 JOSE BRETON Nurphoto Via Afp

Usput rečeno, naši su izbornici pozivali najviše iz njemačkog okruženja (9 igrača), pa iz Australije (3) i Švicarske (2). U Njemačkoj po relevantnim procjenama ima oko 400 tisuća ljudi podrijetlom iz Hrvatske i logično je da je tamo i najveći izvor mogućih kandidata za reprezentaciju. No, ono što je bitno kazati to je da i svi ostali igrači iz dijaspore, ne samo oni najpoznatiji po učinku, a koji nisu dohvatili značajan kontinuitet reprezentativnog nastupanja kao, recimo, Šerić, Didulica, braća Marić, Iličević ili sada Čolak i drugi, imaju također veliku važnost za afirmaciju tog izvora za Vatrene. Naime, svi igrači rođeni izvan Hrvatske imali su izbor hoće li igrati za zemlju u kojoj su odrastali ili će se vođeni obiteljskom emocijom opredijeliti za Vatrene. To sigurno nije lagan izbor, pogotovo za igrače koji su se afirmirali ili su jasno dali naslutiti svoj veliki potencijal.

Danas, kada se i najrazvijenije svjetske zemlje i reprezentacije bore za svakog igrača koji u bilo kojoj statusnoj formi može igrati za njih, ta je emotivna povezanost najjači adut, odnosno, snažniji od sirovog interesa igranja za druge, makar veće selekcije. Njemačka je zemlja s preko četiri milijuna nogometaša, sa svim vrhunskim potencijalima i standardima, ali i ona je, kao i Italija i druge zemlje, sve aktivnija u “naturaliziranju” reprezentativnih kandidata. Zato, to što su posljednji u nizu, nakon Pongračića sada i Sučić (Austrija), Stanišić te Pašalić (Njemačka), kao članovi velikih klubova (Bayern, Borussia Dortmund, Salzburg) ipak odabrali, i to s oduševljenjem, Hrvatsku, samo je lijepa i snažna potvrda osjećaja pripadnosti.