KAKO ČOVJEK BEZ KARAKTERA MOŽE BITI „PREDSJEDNIK S KARAKTEROM“?

Kad sam čuo Milanovićev slogan za predsjedničku kampanju u početku sam mislio kako je u pitanju neslana šala. Poslije, vidim, čovjek se uozbiljio i stvarno počeo uvjeravati javnost kako je baš On i upravo On, jedino On, samo On (i opet On) budući „predsjednik s larakterom“. Nitko drugi.

I odmah mi se nametnulo pitanje: Kako čovjek bez karaktera može biti „predsjednik s karakterom“? Kojom se to alkemijom postiže? Misli li Zoki iz korijena mijenjati svoj mentalni sklop sada u pedesetčetvrtoj godini života i nije li malo prekasno za to?

Dakako da iza svega stoji obična floskula, mamac za naivne i neobaviještene, jer za njega se može reći sve, a li ne i to da ima karakter.

Onaj tko ima karaktera, neće „đonom“ ići na najranjivije skupine u ovom društvu – kao što je to činio on – nazivajući branitelje, ljude u invalidskim kolicima „šatorašima“, „teroristima“, „filofašistima“, „talibanima“, jer bi barem negdje u podsvijesti akceptirao činjenicu da su ti ljudi ipak nešto dali za ovu državu, pa na kraju, da ni njega ne bi bilo na tom mjestu bez žrtve „šatoraša“, „terorista“, „talibana“ i „filofašista“.

Da bi se tako postupilo mora se imati jako debeo obraz. Naročito ima li se u vidu da je takvim prizemnim objedama pogođena cijela braniteljska populacija u koju spadaju i preživjele žrtve rata (djeca i roditelji poginulih, silovane žene) a blato je samim time bačeno i na one koji su dali svoje živote za Hrvatsku u Domovinskom ratu.

Je li onaj tko našem napaćenom Vukovaru silom nameće ćirilične ploče (i postavlja ih noću, na lopovski način) ne uzimajući u obzir osjećaje žrtava rata i nekažnjavanje ratnih zločinaca (pa ni Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina – primjerice, Članak 8.), čovjek s karakterom (naročito ima li se u vidu da se to radilo iz niskih politikantskih pobuda i dnevnopolitičkih potreba)? Milanović je i nedavno te vukovarske žrtve nazvao „uličarima“ (govoreći kako je tadašnje uredovanje „pravne države“ (na nametanju ćirilice) bio sukob između „zakona i ulice“. Smrt Darja Pajčića kojega je njihov „milicajac“ Saša Sabadoš teško ozljedio, Milanoviću i Ranku Ostojiću (tadašnjem ministru SDP-ove „milicije“) poslužila je za izrugivanje, što je nedostojno bilo koga sa zrnom morala i savjesti, a kamo li onih koji vode državu. Obraz kao opanak – i kod Milanovića i kod većine ostalih iz njegove branše.

Jednako tako, debeo obraz mora imati svatko tko kontra volje dvije trećine građana Republike Hrvatske ispod žita vodi perfidnu kampanju protiv općenarodnog referenduma o ustavnoj zaštiti braka kao zajednice žene i muškarca (onako kako je Milanović činio u savezu s predsjednikom Josipovićem 2013. godine) i to tako što u prvi plan gura svoje ministre i trabante (Vesnu Pusić, Milanku Opačić, Nenada Stazića, Nikšu Spremića i druge) kako bi ovi kao njegovi trbuhozborci sipali mržnju i proglašavali građansku udrugu koja je vodila aktivnosti oko referenduma „nacistima“ – uspoređujući njezine čelnike s Hitlerom, Eichmannom, Mengeleom; i za svo to vrijeme Zoki kao pokretač te kampanje glumi „finoću“ i „neutralnost“ u cijeloj priči.

To više sliči najstarijem zanatu na svijetu nego političkom djelovanju.

Primitivizam, mržnja i zaplotnjački marifetluci zacijelo nisu metode ljudi s karakterom (barem ne u smislu u kojemu se sam pojam karaktera shvaća kao dosljednost, poštenje, iskrenost).

Momku „s karakterom“ i posebno „socijalno osjetljivom socijaldemokratu“ nije bio nikakav problem „skoknuti“ službenim (vladinim) zrakoplovom (i naravno, o trošku poreznih obveznika) u privatni posjet na Krk (gdje se navodno družio s jednom mladom damom s kojom je – opet navodno – bio u izvanbračnoj ljubavnoj vezi) i nakon toga se bahatiti izrugujući se medijima umjesto objašnjenja svog postupka, dopustiti u vlastitom Uredu (premijera države) krađu državnog novca (preko krivotvorenih putnih naloga), družiti se redovito s tajkunima – crvenom buržoazijom (Damir Vrhovnik, Emil Tedeschi i drugi), kod njih ljetovati, jesti i piti, pozirati u stilu James Bond-a (s Ray-Ban cvikerima na nosu) na poplavljenim područjima pred našom sirotinjom koja ne zna ni kud će ni što će (u vrijeme kad je do te katastrofe došlo na području Cvelferije i brodske Posavine u svibnju 2014. godine) i još im cinično savjetovati kako je najbolje da „tuže državu“, a usput spominjati i svoj slučaj (kad mu je „pukla vodovodna cijev u stanu“). Tada je ako se dobro sjećam, jednom čovjeku na pitanje vezano za kvadraturu kuće koju bi mu trebalo obnoviti dogovorio: „Može, sve može...ne ide iz mog džepa“. Eto, to je komunikacija prvog čovjeka izvršne vlasti s građanima u vrijeme kad mnogi od njih doživljavaju najveću tragediju u životu.

Socijalno i ljudski „osjetljivo“, zar ne? Baš onako kako priliči jednom „socijaldemokratu“.

Našem predsjedničkom kandidatu „s karakterom“ jednako tako nije bio problem ne reagirati ni jednom jedinom riječju kad je s Jelačić placa (u dva navrata) na „šatoraše“ u Savskoj kretala rulja agresivnih primitivaca (predvođena huškačima s megafonima) koja im prijeti „izbacivanjem iz šatora“, prostači i javno šalje poruke mržnje ne samo prema braniteljima nego i katolicima (poput onog transparenta na kojemu piše: „Jedina crkva koja osvjetljava je ona koja gori – pridonesi“, uz stilizirani crtež s prikazom zapaljene crkve).

On se čak po potrebi (nakon svega, onda kad je to politički oportuno) „uvlači pod kožu“ „filofašistima“, „talibanima“ i „teroristima“ (dakle istim tim braniteljima - invalidima) ne bi li popravio imidž i dokazao svoje „domoljublje“.

U kolovozu 2016. godine, upriličio je sastanak s braniteljima u središnjici SDP-a (tajno je sniman od strane veterana, a snimka poslije sastanka objelodanjena) na kojemu se Milanović dobro izlupetao, a sve u želji da se dopadne svojim gostima i nakon svih gadosti što ih je izbljuvao na njihov račun kao premijer, stekne simpatije glumeći „državotvorca“ i „domoljuba“.

On tamo, među ostalim kaže, kako je Srbija „šaka jada“ koja „već 150 godina ne zna bi li išli u Makedoniju, Vojvodinu, Bosnu, Hrvatsku, Bugarsku, nema ih 10 milijuna, jebote, žele biti gospodari Balkana...“ i dodaje (svojim tipičnim uličarskim žargonom) kako se srbijanska vlast ponaša bahato i da je riječ o „beogradskoj čaršiji“, a „Vučić i Nikolić su tipovi koji su arlaukali oko Zagreba",

Za BiH je rekao kako „to uopće nije država...“ i tako izazvao novu salvu napada iz Sarajeva (u kojemu se jedva čeka povod za to).

Gotovo da je počeo glumiti „ustašu“, dajući do znanja kako ga nije briga za pozdrav „Za dom spremni“ („fućka mi se za 'Za dom spremni'“), a nešto kasnije odnekud je „iskopao“ i djeda „ustašu“ – kao da je ikoga normalnog briga za to tko je u njegovoj obitelji bio na kojoj strani. Krajnje imbecilno ponašanje upotpunio je beskrajnim nizom lupetanja na javnoj sceni u čemu mu teško može parirati i sam Stipe Mesić (glavom i bradom).

Našem kandidatu „s karakterom“ nije nikakav problem braniti gospođu Pipl Mast Tras As (nakon one javne međunarodne blamaže koju nam je priredila u Europskom parlamentu 2013. godine, kad je nerazumljivo i teatralno – baš kao da snima ulogu u kakvoj sapunici – bubetala pokušavajući govoriti engleski) i čak poslije tvrditi kako ona govori „perfektno engleski“ i to „bolje nego većina profesora engleskog koji znaju jedva za 2“.

Danas se taj lik bez kompleksa kandidira za predsjednika države za koju je tvrdio kako je „slučajna“ i poslije svega što je izgovorio vezano za tu funkciju, omalovažavajući je, pa i otklanjajući svaku mogućnost da se ikad upusti u tu utrku, kao u travnju 2014., kad je u Mariji Bistrici (nakon što ga je netko omaškom oslovio s „predsjedniče“) izričito ustvrdio:

„Netko me oslovio kao predsjednika države, ali ja to nisam i nikada neću biti. Iz više razloga, a jedan je taj što vam moram govoriti istinu. Predsjednik ne mora govoriti istinu. Ne smije lagati, ali ne mora govoriti istinu. A istina je takva da je ljudi u politici ne žele čuti. Moj posao nije da budem popularan i voljen, nego da objasnim i da se shvati što je istina. Mi se moramo otrijezniti, ali ne od pijanstva i mamurluka, već od iluzije da imamo ono što nemamo.“

(Vidi: https://www.24sata.hr/news/milanovic-2014-nisam-i-nikad-necu-biti-predsjednik-hrvatske-635014; stranica posjećena 3.11.2019.)

Godine 2015.-e, izjavio je (komentirajući strukturu naše braniteljske populacije): „...ti koji su stali s oružjem su u pravilu bili s manje škole i iz siromašnijih obitelji, a elita i bogati ostali su u uredima i na sveučilištima. Ja Hrvatsku oružjem nisam branio“.

Ne samo da je pokazao potpunu neobaviještenost po ovom pitanju (jer braniteljska populacija se prema stupnju obrazovanja tek neznatno razlikuje od prosjeka opće populacije), nego je ponovno, po tko zna koji put branitelje želio poniziti i okarakterizirati kao ljude s manjkom obrazovanja i opće kulture, oslanjajući se na uvriježene stereotipe što ih njeguje lijevo-liberalna javnost o ratnim veteranima kao „krezubim alkoholičarima“ kojima su agresija i primitivizam najprepoznatljivije odlike, a posjeti kladionicama i birtijama glavna društvena aktivnost.

Tajni sastanak (Milanović – Prgomet – Kotromanović) – mafijaški način vođenja politike 

U studenome 2015. godine, u vrijeme dok su trajali tripartitni pregovori oko formiranja koalicije (SDP – MOST – HDZ), jedan od ključnih ljudi iz MOST-a, Drago Prgomet, tajno se sastao sa Zoranom Milanovićem kako bi iza leđa HDZ-u pa i samome MOST-u dogovorili suradnju MOST-a i SDP-a – a što bi Prgomet kasnije operacionalizirao. Ovaj tajni mafijaški susret (jer, posrijedi je upravo to: mafijaški način vođenja politike) možda se nikad ne bi dogodio da Prgometa na „tanak led“ nije navukao Ante Kotromanović koji se stavio u službu Zorana Milanovića radi vlastitih probitaka i interesa.

Vezano za spomenute tripartitne pregovore, zanimljiva je okolnost da je Zoran Milanović u mjesecima prije njih s podrugljivošću i potcjenjivanjem govorio o MOST-u da bi na kraju (za razliku od Karamarka i HDZ-a) pristao na sve i sklopio s njima savez potpisujući bez pogovora ponuđenu listu uvjeta (a što je poslije propalo upravo zbog održavanja mafijaškog sastanka Milanović – Prgomet – Kotromanović).

Ispričavam se cijenjenom auditoriju, ali, dolazim do zaključka kako je svaki pokušaj cjelovitog pristupa ovoj temi (vezano za sve stranputice spomenutog momka „s karakterom“) ipak Sizifov posao, jer gruda je sve veća, put do vrha brda sve dulji...i zato ovdje stajem, do neke nove prigode, svjestan da se taj posao i ne može odrađivati drugačije nego u frangmentima, jer, eto, naš nas kandidat za predsjednika „s karakterom“ već zasipa novim nebulozama, a kampanja službeno nije ni započela.

Namjerno ću izostaviti i dijagnozu jednog poznatog doktora (vezano za njegovu procjenu stanja našega kandidata za „predsjednika s karakterom“) jer mislim da čak ni Milanovića takvoga kakav jeste ne treba dodatno srozavati – utoliko prije što on to sam radi fantastično.

Evo samo još jednog „bisera“ iz rujna ove 2019. godine, kad je na pitanje novinara „obijaju li se nekadašnji 'šatoraši' HDZ-u o glavu“, zaključio kako su kad je on bio premijer „šatoraši imali podršku, Vase, Karamarka, Plenkovića, cijele te družine i Kolinde Kitarović, i to se sada vraća“.

„Lucidno“, „promišljeno“, „inteligentno“, fajterski, u stilu „mi ili oni“, zar ne?

Ulizivački, podanički i servilno poput pudlice kad se sa „šatorašima“ nađe nasamo, oči u oči, a bahato, bezobrazno, sirovo, primitivno i potcjenjivački čim se odmakne i progovori za medije.

Eto, to je taj „karakter“ koji bi nam trebao biti jamstvo mudrog i kompetentnog upravljanja državom.

Lik kojemu je „Mi ili oni“ ideologija, politički moto i shvaćanje politike.

A od karaktera ni „K“.

 

Zlatko Pinter