Kako god ovo u Srbiji završilo, Hrvatska, Picula, EU i Zapad bit će na kraju glavni krivci

 "Sretnimo se na Sretenje" i "Pumpaj, pumpaj!" - dvije su parole koje se posljednjih nekoliko dana najčešće čuju u redovima "protestanata" čije su masovne blokade ulica, trgova, fakulteta, cesta, pa i čitavih gradova digle "na noge" Srbiju. Prva parola odnosi se na aktualni masovni pohod i susret "protestanata" u Kragujevcu, simbolično na "Sretenje" (vjerski blagdan SPC koji se od 2002. godine slavi i kao Dan državnosti Republike Srbije), 15/16. veljače, kad je upravo u ovom gradu 1835. godine donesen "prvi demokratski ustav moderne Srbije", dok se druga iznjedrila tijekom puta skupina studenata u ovaj šumadijski grad i označava ustrajnost i energiju koja se ulaže u najnoviji "srpski ustanak" (pri čemu bi "pumpanje" javnosti trebalo dovesti do daljnje homogenizacije i omasovljenja "ustaničkih redova".

 Do kada će "pumpanje" trajati i tko će (prosvjednici ili režim i njegove pristaše) izdržati na nogama kraj ovog maratona, ne zna se, ali ono što je posve razvidno jest: Srbija po tko zna koji put u svojoj novijoj povijesti baulja i ne može unutarnje konflikte razriješiti na demokratski način. Studenti koji su (za sada) nositelji prosvjeda upinju se iz petnih žila dokazati kako se drže "dalje od politike" - pa su nedavno čak najurili sa svog skupa u Beogradu neke od istaknutih oporbenih prvaka, ali se zato na sve strane viju srpske i svetosavske zastave (uz pokoju rusku), dok se, primjerice (neki su tamošnji analitičari zbivanja to su već odavno primijetili), nijedna zastava Europske unije ne može pronaći "ni za lijek"; a i kako bi, kad su okupljeni studenti, njihovi profesori i ostali građani koji sudjeluju u prosvjedima i blokadama u velikoj većini rusofili i krajnje neskloni Zapadu i Europi. "Kruna Lazareva", "Pećko kandilo", "Svetosavlje" i zov krvi "nebeskog naroda" koji je još uvijek opčinjen kosovskim mitom i zanesen vlastitom "veličinom" i "izabranošću" duboko su ukorijenjeni u "srpskom biću" kao i tradicionalna "ljubav" prema "braći Rusima" - od kojih (pogotovu danas u kontekstu krvave agresije na Ukrajinu) očekuju ostvarenje sna o "srpskom svetu" - i to je moćna brana svim drugim idejama, inicijativama i pokušajima da se od Srbije  stvori normalna zemlja koja će biti dijelom uljuđenog i civiliziranog svijeta. 

 Mada je posve nejasno što je krajnji cilj "ustanika" (čiji zahtjevi su od početka uopćeni i neartikulirani), veliki skup u Kragujevcu trebao bi (prema najavama koje stižu iz njihovih redova u vidu parola) poslužiti u svrhu "donošenja novoga ustava Srbije" - odnosno, stvaranja pretpostavki za "novu Srbiju" u kojoj će se "poštivati vladavina prava", "neće biti nasilja", "državne institucije radit će po zakonu", a u društvu (bez mita, korupcije i kriminala) vladat će "pravda", "jednakost" i "poštenje".

 Dakle, taj "svesrpski sabor", osmišljen je (po svemu sudeći) kao neka vrsta "narodnog referenduma" ili "parlamenta pod vedrim nebom" koji bi trebao riješiti goruće, vitalne probleme srbijanske zbilje i iz temelja promijeniti (ili "resetirati" - kako neki od njihovih intelektualaca govore) Srbiju i to odmah.

 Naravno, tu postoji čitav niz pitanja i nejasnoća:

1. Kako to "apolitični" prosvjednici misle donositi političke odluke?;
2. Koja je to snaga uz pomoć koje se mogu pokrenuti duboke i korjenite promjene u društvu, ako se uporno izbjegava političku oporbu - utoliko prije što je predsjednik Vučić u više navrata jasno dao do znanja da neće prihvatiti nikakvu Vladu koja bi se pokušala nametnuti mimo legalne izborne procedure?;
3. U čemu se sastoji "resetiranje" Srbije i kako se ono može provesti? Naime, problemi nasilja, organiziranog kriminala, nefunkcioniranja institucija i široko rasprostranjene sistemske korupcije ne rješavaju se preko noći. Nema čarobnog gumba koji će (kao na računalu) vratiti sve na početak u neko "nulto" stanje od kojeg se može početi nešto novo. Toga nema nigdje, pa ni u Srbiji;
4. Nitko u Srbiji ne spominje odmak od velikosrpske osvajačke ideologije, promjenu odnosa prema susjedima, Europi i svijetu i suočavanje s pogreškama iz prošlosti - to su još uvijek tabu teme;
5. Narod koji je (kako je s pravom govorila dr. Latinka Perović) tako "duboko uronjen u prošlost" kao što je slučaj sa Srbima, ne može preko noći promijeniti svoj mentalitet i napraviti odmak od "guslarske tradicije" i tu nema nikakvog "resetiranja" niti je ono moguće.

 Kako god bilo (isključimo li mogućnost građanskog rata i klasične revolucije s nasilnim svrgavanjem Vučića i njegova režima), na kraju će se sve morati riješiti političkim sredstvima, mada nije jasno tko bi to mogao, jer u oporbi nema nijedne stranke koja ima tu snagu, niti među njima postoji lider s potrebnim ugledom u javnosti i karizmom čiji bi utjecaj presjekao postojeći gordijski čvor.

 U posljednja 2-3 dana, sporadično ali ipak, u javnost dopiru glasovi pojedinih oporbenjaka koji izražavaju ogorčenje prema EU, uz tvrdnje da su "indiferentni" prema događajima u Srbiji i "drže se rezervirano", umjesto da "pruže svu moguću pomoć demokratskim snagama"; takav je stav nedavno u nekim elektronskim medijima iznio, primjerice, Borko Stefanović, dopredsjednik Stranke slobode i pravde čiji je lider Dragan Đilas. No, svakom tko malo pomnije promotri sve ono što se događa posljednjih tjedana na trgovima i ulicama Beograda i drugih gradova, zacijelo je jasno kako to nisu nikakvi proeuropski prosvjedi - jer srbovanje uz veličanje "svetosavlja" i podgrijavanje starih mitskih matrica nema nikakve veze s Europom i civiliziranim svijetom.

 Za Europu i Zapad najbolje bi bilo da se u ovaj srpski cirkus ne miješa, jer i ovako padaju optužbe na njihov račun kako su "sve zakuvali". Ne mali broj onih koji posjećuju "kontramitinge" na kojima se Vučiću izražava potpora, kao glavne krivce za sve navode Hrvatsku, Engleze, EU, SAD i "ustašu Piculu" (koji se nažalost, prihvatio dužnosti izvjestitelja Europskog parlamenta za Srbiju i time na sebe navukao mržnju dobrog dijela tamošnje javnosti koja ionako Hrvate ne može smisliti).

 Kako god ovo u Srbiji završilo, sasvim je izvjesno da nikakvog demokratskog pomaka tamo neće niti može biti, ali zato se krivci već znaju, jer "izabrani", "nebeski" narod pogriješiti ne može i za sve loše što mu se dogodi, "krivi" su drugi, ponajprije oni s "trulog i pokvarenog Zapada" među kojima i mi Hrvati zauzimamo istaknuto mjesto.