Kako je hrvatski general čudesno oslobođen: Iz Mesićevog ureda poslan ključan dokaz

General-bojnik Hrvatskog vijeća obrane Tihomir Blaškić osuđen je na 45 godina zatvora zbog ratnih zločina nad civilnim stanovništvom i vojnicima islamske vjeroispovijesti na današnji dan prije 24 godine. Sudsko vijeće Međunarodnog kaznenog suda u Haagu na teret mu je stavilo između ostalog i zločin u Ahmićima.

No, u kolopletu zbivanja, podnošenja žalbi i ponovnog utvrđivanja dokaza, Blaškiću je nakon četiri godine kazna umanjena na devet godina zatvora. Nekoliko mjeseci kasnije, pušten je na slobodu, jer je izdržao više od 90 posto kazne, s obzirom na to da se u haaškom pritvoru nalazio od 1996. godine.

Blaškićeva životna priča započinje 2. studenog 1960. godine u Kiseljaku. Kao mladić je završio Vojnu akademiju u Beogradu te dobio čin kapetana, odnosno satnika u JNA. Sa zahuktavanjem ratnih zbivanja, 12. kolovoza 1991. godine, napušta JNA te se pridružuje Hrvatskoj vojsci, a zatim i HVO-u. Nepunu godinu poslije, 27. lipnja 1992., imenovan je zapovjednikom HVO-a u Operativnoj zoni Srednja Bosna te mu je dodijeljen čin pukovnika.

Strašne optužbe

Dana 26. travnja 1994. godine postaje general-bojnikim te zamjenikom, a kasnije i načelnikom Stožera HVO-a u Mostaru, gdje je bio do početka prosinca 1995. godine. Iz tog vremena izdvaja se njegovo sudjelovanje u operaciji Cincar, kojom je oslobođen Kupres. No, za vrijeme njegovog zapovijedanja snage HVO-a su se često upuštale u krvave sukobe sa Srbima i Bošnjacima.

Još 10. studenog 1995., dok je Blaškić bio načelnik Stožera HVO-a, Haaški je sud protiv njega podigao optužnicu kojom ga po osobnoj i zapovjednoj odgovornosti tereti za teška kršenja Ženevske konvencije, kršenje ratnih zakona i običaja te zločine protiv čovječnosti. Konkretnije, riječ je o namjernom ubijanju ili nanošenju teških patnji i ozljeda, uništavanju imovine, neopravdanom razaranju, uzimanju civila za taoce, okrutnom postupanju te progonima na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi protiv muslimanskog stanovništva.

Blaškić je bio optužen zajedno s Darijem Kordićem, Marijem Čerkezom, Zlatkom Aleksovskim, Ivanom Šantićem i Perom Skopljakom. Potonja dvojica su oslobođena optužbi, Čerkez i Aleksovski su osuđeni na nekoliko godina zatvora, a Dario Kordić je dobio 25 godina zatvora, ali je pušten na slobodu 2014. godine.

Dugotrajna kazna

Dobrovoljnom predajom 1. travnja 1996. godine započinje dugotrajni proces protiv Blaškića. Dva dana kasnije se na sudu izjasnio da nije kriv ni po jednoj od 13 točaka optužnice. Ta je optužnica izmijenjena u studenom 1996. godine. Ona je, kako se navodi, bila mnogo preciznija u smislu odgovornosti Blaškića i ostalih te u smislu vremena i geografskog prostora na kojem su se zločini dogodili.

Među zločinima za koje je Blaškić optužen nalazi se i pokolj u Ahmićima, muslimanskom selu u općini Vitez koje je brojilo 800 stanovnika. Ondje su snage 4. bojne vojne policije HVO-a i jedinice “Jokeri” ubili velik broj osoba u dobi od tri do 71 godine, srušili više od 150 kuća te minirali dvije džamije. Broj ubijenih civila i vojnika je do dan danas nepoznat, a spekulira se brojkama od 72 do 104 žrtve.

Blaškić je četiri godine kasnije osuđen na 45 godina zatvora, no u žalbenom postupku, četiri godine kasnije, kazna mu je umanjena za 34 godine. U tome je ključnu ulogu imao Željko Bagić, tadašnji tajnik Ureda Predsjednika Republike Hrvatske, savjetnik za nacionalnu sigurnost Predsjednika Republike te potpredsjednik Savjeta za koordinaciju rada sigurnosnih službi. On je u predsjedničkom arhivu otkrio dokumente na kojima je odvjetnik Anto Nobilo temeljio obranu koja je omogućila smanjenje kazne, a potom i oslobađanje Blaškića.

Komplot protiv Blaškića

Ispostavilo se kako je državni vrh napravio komplot protiv vodstva HVO-a. Pogotovo se to odnosila na zločin u Ahmićima, kao najveće pojedinačno krvoproliće u hrvatsko-bošnjačkom sukobu. Ispostavilo se da je u HVO-u postojala dvostruka linija zapovijedanja, što je Blaškić uporno tvrdio na sudu.

“Riječ je o izvješću HIS-a, o masakru u Ahmićima. Bio sam preneražen kad sam ga pročitao. Odmah sam o izvještaju obavijestio predsjednika Mesića i rekao da bi bilo dobro to dati Nobilu, što smo ubrzo i učinili. Nazvao sam Nobila koji je odmah došao u Ured predsjednika i rekao mu da će dobiti dokumente koji bi mogli osloboditi njegova klijenta. On se oduševio jer je prvi put dobio pismenu potvrdu za ono što je tvrdio da postoji, a to je dvostruka zapovjedna linija u HVO-u”, rekao je Bagić 2003. godine u intervjuu za Nacional te nastavio:

“To izvješće HIS-a je ključno zato što plastično opisuje što se zbilo u Ahmićima, tko je napravio pokolj civila te da Blaškić nije imao baš nikakvu ulogu u tom masakru. Bili smo i u svakodnevnom kontaktu s haaškim istražiteljima koje smo o tom otkriću također informirali. Na temelju tog dokumenta lako se moglo zaključiti da su hrvatske sigurnosne službe točno znale što se u Ahmićima dogodilo, da su se dokumenti o odgovornima za pokolj nalazili i skrivali u arhivima HIS-a i SIS-a. To izvješće otkrilo je i da su za pravu verziju događaja u Ahmićima sigurno znali Franjo Tuđman, njegov savjetnik za unutarnju politiku Ivić Pašalić, šef HIS-a Miroslav Tuđman i šef SIS-a Markica Rebić“, poručio je.

Dvostruka zapovjedna linija

“Kako su se svi čelnici sigurnosnih službi sastajali na sjednicama SONS-a (Savjet za obranu i nacionalnu sigurnost) za te su informacije mogli saznati i šefovi SZUP-a. Taj je dokument otvorio vrata za sve kasnije aktivnosti u traženju dokumenata koji su na koncu pomogli Blaškiću, ali i onih koji su pomogli drugim osumnjičenicima i optuženicima. Od tog trenutka počela su se otvarati vrata arhive SIS-a i HIS-a, jer se pokazalo da je dio državnog aparata smišljeno manipulirao i skrivao prave krivce za ratne zločine što se kasnije vidjelo i na slučaju Gotovina jer je tadašnji dio političkog establishmenta u Republici Hrvatskoj prikrivanje dokumentacije o stvarnim krivcima za počinjene ratne zločine pravdao obranom hrvatskih nacionalnih interesa. I što je najgore, u to su uvjerili i pokojnog predsjednika Tuđmana. Da su ti dokumenti bili dostupni ranije, Blaškićev bi postupak imao sasvim drugi tijek, kao i neki drugi postupci”, bio je uvjeren Bagić.

Namjera je vlasti bila sprati svu odgovornost Hrvatske za sukob u Bosni i Hercegovini, pri čemu je Blaškić trebao biti žrtveno janje. On je na sudu posvjedočio da je saznao kako mu je zapovjednik postrojbi koje su izvršile pokolj u Ahmićima, Paško Ljubičić, predao lažno izvješće, a da Ante Slišković, tadašnji agent SIS-a dvaput nije proveo njegovu naredbu da se istraži postupanje snaga HVO-a. Tako je službeno objašnjenje do otkrivanja ovih dokumenata bilo to da su pokolj u Ahmićima počinili Srbi preodjeveni u uniforme HVO-a.

Temeljem tih dokumenata žalbeno je vijeće u srpnju 2004. godine proglasilo Blaškića nevinim po 16 od 19 točaka optužnice te mu smanjilo kaznu na devet godina zatvora. Kako je od 1996. godine bio u Haagu, Blaškić je praktički odslužio cijelu kaznu te je pušten na slobodu 2. kolovoza 2004. godine.

Potpora ljevici

Nakon oslobođenja, Blaškić nije krio da su za njegovo oslobađanje zaslužni tadašnji predsjednik Stipe Mesić i premijer Ivica Račan. Blaškić se potom, na užas mnogih, priklonio lijevocentrističkoj političkoj opciji. Zajedno s vukovarskim braniteljima Predragom Fredom Matićem i Brankom Borkovićem Mladim Jastrebom te generalom Rahimom Ademijem, Blaškić je otvoreno dao podršku kandidaturi Ive Josipovića na predsjedničkim izborima 2010. godine, a nije krio svoje oduševljenje ni kad je Josipović posjetio Ahmiće u travnju 2010. godine.

“Mislim da je to vrlo primjeren, pravi državnički čin koji treba napraviti jedan hrvatski predsjednik. Posjet Ahmićima i Križančevu Selu primjer je kako treba odavati počast žrtvama rata. Ne postoji drugi način”, poručio je tada Blaškić medijima.

Sadašnji predsjednik Republike, Zoran Milanović primio je u travnju 2021. godine časnike HVO-a, a među njima je bio Blaškić. “Da je gospodin Blaškić odgovoran za nešto za što je, recimo, odgovoran Ratko Mladić, ja ga ne bih primio. Ali s obzirom da takvih kod nas nema, primio sam njega, a primit ću i Milivoja Petkovića, kada iziđe iz zatvora. To će nadam se biti uskoro, zato što on nije ratni zločinac. To da je odgovarao za određene prijestupe – je. Ovo što je Blaškiću dosuđeno je politička presuda, kao i Petkoviću”, poručio je tom prilikom Milanović.

Život na slobodi

Izazvalo je to revolt u BiH, ali i među udrugama koje se bave prošlošću i očuvanjem mira. “Izjava predsjednika Republike je neutemeljena i dovodi u pitanje značaj sudski utvrđenih činjenica. Iznimno je važno da se interpretacije zločina iz prošlosti i prošlosti devedesetih godina prošlog stoljeća temelje i na sudski utvrđenim činjenicama”, komentirala je tada Vesna Teršelić, predsjednica zagrebačkog Centra za suočavanje s prošlošću Documenta u izjavi za Radio Slobodna Europa (RSE).

General Blaškić se na slobodi suočio s još jednom optužnicom. Policija je tužiteljstvu BiH podnijela izvještaj kojim su obuhvaćeni on, još dvojica pripadnika HVO-a, zapovjednik bojne Zrinski Miljenko Pilipović, ali i zamjenik zapovjednika Sedmog korpusa Armije BiH Fikret Ćuskić te upravitelj logora Heliodrom Stanko Božić. Njih se teretilo za mučenje i smrt većeg broja civila i vojnika srpske nacionalnosti tijekom oslobađanja Kupresa. No, Blaškić se na ove optužbe nikad nije očitovao.

Svoj život na slobodi, Tihomir Blaškić posvetio je obrazovanju i poduzetništvu. Na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva je magistrirao 2008. godine, a potom se zaposlio kao predstavnik Combisa, jedne od najvećih  hrvatskih informatičkih kompanija. Uz suprugu Ratku, Blaškić ima dvije kćeri i sina.