Kako novinari prate Hrvatsku vojsku!? Ima bljeskova, ali duh Miroslava Lazanskog još uvijek je prisutan

Naša novinarska scena trenutačno dijeli stanje našeg društva. Turobno, s rijetkim bljeskovima svjetla u mrkloj tami. Ima dobrih, a ima loših novinara. To je tako, tako će biti uvijek, ali oni koji prevagnu stvaraju opći dojam. U agitpropovskom djelovanju, kao što znademo, prva žrtva uvijek je – istina.

Loša administracija u MORH-u je realnost, ali tako loše novinare-suradnike ipak nisu zaslužili.

Nije u redu da se novinar stranački ili institucionalno angažiraju i da budu aktivisti, pošto se onda pretvaraju u propagandiste. Misle neki da će im biti od koristi za karijeru tako što pušu u trublje pojedinih političara i generala.

Naivno vjeruju u nepogrešivost onih u MORH-u ili Glavnom stožeru. Ne znaju da su objektivnost i kritika najbolja investicija u vlastitu novinarsku budućnost. Takva matrica agitpropovskog izvještavanja u nekritičkom duhu JNA i Miroslava Lazanskog odavno je poznata.

Da su nam takvi novinari-suradnici barem ponudili nešto novo, a nisu. Samo ofucane trikove.

Prvo su, kontra silnih objavljenih pismenih upozorenja američke strane, ali i zdrave pameti, navrli, na političkoj liniji MORH-a dakako, promovirati izraelski borbene avione kao, tobože, nešto najbolje za svijetlu budućnost HRZ-a. Možemo takav pristup pravdati neiskustvom, ali ne možemo opravdati sljepilo i manjak novinarskog njuha.

Dokle seže marš amaterizma najbolje se vidjelo nakon službene propasti te akvizicije u pokušaju. Debakl su neki pripisali, ni manje, ni više, nego zakulisnom djelovanju nekih nama susjednih zemalja?

Trebamo poprilično upregnut moždane vijuge da prokljuvimo kako bi i na koji način, na primjer, diplomacija Slovenije ili jedne BiH, zaustavili Tel Aviv da nekome proda svoje lovce? Priznajemo, maštovito, nema što. Takve poetske bravure ni Shakespeare ne bi dosegnuo.

Balvan u vlastitom oku zvan – nesposobnost onih u MORH-u – neki nisu vidjeli. Oprostite nam, ali pojedini novinari aktualnu postavu u MORH-u i Glavnom stožeru zadivljeno gledaju kao skup nobelovaca. Nama, pak, spomenuti kolektiv ne ostavlja takav dojam…

Pred nedavno objavljenim promotivnim video-snimkom u kojem iz kabine helikoptera Kiowa Warriora član posade puca iz jurišne strojnice, dok čahure nekontrolirano padaju po kabini, neki medijski djelatnici padali su oduševljeno na koljena kao da ih je sevdah oborio.

Takve holivudizirane, klišejizirane snimke opisivale su se kao vrhunaravni dokaz borbenih sposobnosti, a posve se zanemarilo da je taj video uradak još jedan dokaz posvemašnjeg nedostatka procedura sigurnosti u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu. Što bi bilo da je rafal, strojnice ničim fiksirane ili ograničene po pravcima pucanja, zahvatio rotor?

Kako bi se provela posada da je koja čahura zaglavila nožni mehanizam upravljanja repnim rotorom? Gdje je na strojnici montirani sakupljač čahura?

Lakše je biti promotor lakozabavnih nota serviranih iz MORH-a, negoli korifej istine i objektivne kritike. Takvo infantilno izvještavanje dijela medijskih radnika Hrvatsko ratno zrakoplovstvo nije zaslužilo. Takvo izvještavanje je poražavajuće za HRZ, ali i vojsku u cjelini.

Umjesto da seciraju nesretni događaj pada helikoptera Kiowa Warrior, neki svoja novinarska pera umaču u more otrcane patetike, a odgovornost sustava za izgubljene živote mladih pilota rukom odmiču u rubriku nebitnog. Adresiranje odgovornosti za nesreću, u što smo duboko uvjereni, u ovom času mora biti imperativ svakog novinara.

Uostalom, odgovore na mnoga pitanje traže i obitelji stradalih. Sve suprotno od toga daje nam za pravo zaključiti da novinar nema osobne hrabrosti i da se opasno uvlači državnom aparatu.

Jahali su ne tako davno mediji na ostavkama zbog letenja civila u vojnim helikopterima iznad Zemunika. A nije pao helikopter, nego je samo na ispitu pala obavještajna služba. I ništa više. Može se zaključiti da su motivi izvještavanja oko Zemunika bili prikriveni. Ciljano se prenapuhala priča kako bi finale rezultiralo brzopoteznim smjenama vrha HRZ-a, ali i ciljano pogodile mete iza horizonta, u vrhu Glavnog stožera. Na svu sreću, omanuli su.

Nismo čuli od medijskih jurišnika pozivanje na „sječu“ glava. Čudo jedno.

S druge strane, novinare koji ukazuju na nepravilnosti te razotkrivaju afere i nepodopštine unutar vojske na društvenim mrežama pljuvački proglašavaju nacionalnim veleizdajnicima. Takta nemaju ni kada su u pitanju novinari nježnijeg spola.

Kad vidimo sve te internetske trolove, pada nam na um jedna stara talijanska poslovica – „Majka budala uvijek je trudna“.

Poštovanje i duboki naklon iznimkama u današnjem domaćem novinarstvu. Što duže da budu na brodu novinarstva i neka se nikada ne predaju. Ima danas lijepoga u novinarstvu i onih hrabrih koji znaju da se ekipa u MORH-u nije pretplatila na istinu.

Međutim, nas brinu oni drugi koji ne kuže da bi novinarstvo bilo ljepše kad bi ga na vrijeme – napustili.