Kako žive samci s mirovinom od 400 eura? “Ne bih preživjela bez ovoga…”

Preživjeti mjesec, naročito zimi, s malom mirovinom, nižom od 400 eura, uz rastuće cijene hrane i režija, čini se ravnim mađioničarskom triku.

No, nema ničeg magičnog u tome, a iluzija mađioničarskog trika, u slučaju svakog četvrtog umirovljenika u Hrvatskoj nije drugo do iluzija dostojanstvenog života.

Nedavno je objavljeno da svaki četvrti umirovljenik u Hrvatskoj, njih ukupno oko 300 tisuća, preživljava s mirovinom koja nije veća od 374 eura.

Samci u najvećem riziku od siromaštva

Najteže je umirovljenicima samcima jer nemaju s kim podijeliti kućanske troškove. Općenito je veća vjerojatnost da će osobe starije od 65 godina doći u rizik od siromaštva i socijalne isključenosti. Taj je rizik procijenjen na 33 posto, a dodatno raste kod samaca. Prema Državnom zavodu za statistiku (DZS) rizik siromaštva starijih od 65 godina koji žive u samačkim kućanstvima čak je 59,9 posto.

S ovu stranu statistike, pitanje je kako ti ljudi krpaju kraj s krajem i kako se nose s iznenadnim troškovima, koliko izdvajaju za režije, za hranu i lijekove. Osim te tri stavke, drugih praktički više i nemaju. Odjeću i obuću uglavnom odavno ne kupuju, nikamo ne putuju, a na sitna zadovoljstva poput kave u kafiću više ne računaju.

Pregurati mjesec s 400 i nešto eura

Gospođa Ivanka ima 75 godina, udovica je već nekoliko godina i živi u jednom naselju kod Pakraca. Prima mirovinu pokojnog supruga u iznosu neznatno višem od 400 eura. To je nekoliko desetaka eura više od one prosječno najniže, što joj nije neka utjeha.

Na pitanje kako pregura mjesec s tih 400 i nešto eura, odmah nam je rekla ono ključno: “Da nemam sina koji mi pomaže, ne znam kako bih preživjela. Zaista ne znam.”

Polovica mirovine ode joj na režije i lijekove. Zimi i više od toga. Sin i snaha, kaže, puno joj pomažu, ali žive u Zagrebu i nisu joj uvijek pri ruci.

“Puno dajem za lijekove, štedim na hrani”

“Najmanje jednom mjesečno moram do grada podići mirovinu, kupiti lijekove i platiti račune. Onda platim nekome da me odveze. Tamo i natrag to je 50 eura najmanje”, kaže.

Srčani je bolesnik i puno novca daje za lijekove.

“Često ih sin plati, inače ne bih izdržala s mirovinom do kraja mjeseca. Imam vrt, ali liječnici kažu da se zbog srca ne smijem naprezati i uzimati motiku u ruke. Jako pazim da ne potrošim puno na hranu”, govori nam.

“Ne sjećam se kad sam kupila nešto od odjeće”

Pitali smo je kada je posljednji puta kupila nešto od odjeće ili obuće. Nakon kraće stanke i razmišljanja, kazala je: “Joj, ne sjećam se.”

“Imam jedne cipele k’o nove, a preko dvadeset godina stare. Čuvam i ne bacam odjeću i obuću. Imam malo robe, ali kvalitetne koju sam davno kupila i još je nosim. Kada mi je umro otac prije 30 godina kupila sam crnu bluzu. Evo i sad je u ormaru na vješalici, k’o nova je”, govori ova umirovljenica prisiljena na štedljivost pod stare dane.

Na kraju još jednom ponavlja: “Da mi nije sina, ne znam što bih. S ovom mirovinom ne mogu u starački dom. A kada bih i mogla, tko zna kad bih dočekala mjesto.”