Katica Pavletić: ‘Rekla sam ‘idem‘ u kolonu sjećanja makar dobila koronu. Imam za koga ići: za tatu, bratiće...‘
Katica Pavletić misli na oca svaki dan, no ovaj dan nije kao drugi. Na ovaj dan i plače
Svi znaju priču o Velikom Bojleru. Tako su, zbog njegove fizičke, ali i ljudske veličine zvali Damjana Samardžića. On je bio jedan od petorice zapovjednika obrane Sajmišta, najkritičnije vukovarske točke obrane. Preostala četvorica poginula su u borbama, a on je mučki ubijen na Ovčari. Preživjeli svjedok gledao je kako su ga šestorica vojnika u SMB i maskirnim uniformama tukli 20 minuta, skakali mu po grudnom košu i glavom udarali o beton, sve dok nije ostao nepomično ležati. Danas na Sajmištu ima bistu, u Spomen-domu Ovčara obris lica i dokumentarni film koji je napravljen o njegovim i herojstvima četvorice prijatelja. Grob nema jer mu ostaci nikad nisu pronađeni.
U smrt je odveden u jednom od pet autobusa s ostalim ranjenim suborcima iz vukovarske bolnice. Na istom mjestu u Županijskoj ulici u srijedu je stajala Katica Pavletić, njegova kći, čekajući da krene Kolona sjećanja. Misli ona na oca svaki dan, no ovaj dan nije kao drugi. Na ovaj dan i plače. Vukovar je napustila s trogodišnjim sinom i otišla u Pulu u kolovozu 1991. godine. Osim oca, grad je ostala braniti i njezina majka dragovoljka te suprug koji će iz rata izaći kao ratni vojni invalid.
Trbuhom za kruhom
- Rekla sam sama sebi 'idem' unatoč koroni, pa makar je i dobila. Imam za koga ići. Ubijeni su mi tata, polubrat i bratići, njih desetak je pogubljeno na Ovčari - rekla nam je kroz suze Katica. Veliki Bojler bi danas bio djed četvero unuka, koliko ih je Katica odgojila, u dobi od 33, 27, 24 i 21 godine. Nijedan ne živi u Vukovaru, odselili su se putujući trbuhom za kruhom u Zagreb i Split. To je drugi dio tragične priče o gradu na Dunavu.
Tomislav Maslač je s Mitnice. U tom istočnom dijelu grada je živio, branio ga, ondje je zarobljen i u njega se vratio nakon mirne reintegracije 1998. godine.
Mirjana Kačmar danas ima 62 godine. Kad su u Vukovar ušle ubojice s istoka bila je supruga hrvatskog branitelja i majka dviju curica, s kojima se skrivala po podrumima svih 87 dana brutalnih napada.
- Radila sam u tvornici Borovo, tad već 15 godina. Živjeli smo na Trpinjskoj cesti, koja će kasnije postati groblje tenkova, u Hercegovačkoj ulici na prvoj liniji obrane. Ondje smo bili do 14. rujna i prvog velikog napada na grad. Djeca su imala šest i tri i pol godine. Muž Željko je bio na ratištu, zapravo je branio našu kuću, ali se čitavo vrijeme i brinuo o nama. Donosio nam je mlijeko i Čokolino sve dok je bilo hrane - kaže nam Mirjana.
Odveli su ga
Najgora granatiranja je s djecom provela u podrumu Borova, prvo u "komercu", dok ti prostori nisu pretvoreni u improviziranu bolnicu. Kako su se povlačili, branitelji, njihovi muževi, došli su do njih. Skupa su tamo dočekali ulazak neprijateljskih vojnika.
- Muž je u naručju držao naše mlađe dijete, Anitu. Pomislio je da ga ondje možda neće 'otkinuti' od nas, ali to se nije dogodilo. Ja se u tom transu uopće ne sjećam trenutka kad mi je pružio to dijete i otišao. Odveli su ga. Mjesec dana nismo znali kamo. Nas su kao civile odveli u Novi Sad, a odande tko je kamo mogao. Moja svekrva je Šokica, preko iz Bačke, tamo je imala obitelj i tamo smo se smjestili. Tajno smo doznali za zarobljenike u Stajićevu i da je suprug tamo. Čak sam mu išla u posjet, vidjela ga nisam, ali sam bila sretna što sam znala da je živ. Ostavili smo mu neke potrepštine. Taj dan su ih preselili u Srijemsku Mitrovicu. Opet smo se sreli u kolovozu iduće godine nakon razmjene zarobljenika - priča nam Mirjana.
Njezin suprug Željko također je bio u Koloni sjećanja, sa svojim dečkima iz 204. vukovarske brigade. U ratu je poginuo Željkov otac. Godinama nisu o njemu znali ništa, a onda su mu tijelo pronašli u masovnoj grobnici. Kod njihove je kuće poginuo, kaže, branitelj iz Krašića, te iz tog mjesta svake godine dolazi do njih jedan autobus njegove obitelji i prijatelja.
