Kome zvoni zvono iz Antunovca? (Jer u kafiću se slabije čuje)
U ponedjeljak, 34 godine nakon ustrojavanja antunovačkog odreda Zbora narodne garde, u istoimenom slavonskom mjestu nije se čulo mnogo govora, ali se zato vrlo jasno čuo muk. Tišina. Ona nelagodna tišina koja više govori nego što bi itko od uzvanika (da su se pojavili) mogao izreći.
Da, održana je svečanost. I to dostojanstveno. S vijencima, svijećama, suzama i sjećanjem. Došao je i jedan general – gospodin Marijan Mareković, izaslanik Predsjednika Republike, čovjek koji je, uz sve protokole i generalske lente, zapravo došao kao čovjek. Sam. Kao jedini visoki uzvanik.
Jer, svi drugi su, izgleda, imali preča posla. Valjda su ponedjeljci u srpnju postali novi Badnjak – rezervirani za privatna okupljanja, obiteljske kave i partije šaha u klimatiziranim uredima.
Kada izaslanik Sabora postane načelnik samome sebi
Da stvar bude zanimljivija, Hrvatski sabor je poslao svoga “izaslanika” – načelnika općine Antunovac. On je, bez muke i uz popriličnu dozu administrativnog multitaskinga, sam sebi bio izaslanik i domaćin, sam je položio vijenac u ime Sabora, pa malo potom i u ime Općine. Predsjednik općinskog vijeća gledao je sa strane – kao statist u kazališnoj predstavi kojoj nije znao radnju.
Vlada, eto, nije stigla ni toliko. Ni izaslanika, ni pripravnika, ni vozača… ništa iz Vlade – ni traga ni glasa. Ali ministar branitelja, Tomo Medved, pokazao je svoju prisutnost kroz – regionalnu šaltersku snagu! Poslao je voditeljicu područnog odjela Ministarstva hrvatskih branitelja Osijek, gospođu Sanju Ivković. I dobro, neka netko i radi, ali ovo je bila obljetnica postrojbe, gospodo! Ne otvaranje šaltera u Općini!
I sad dolazimo do apsurda dana – ministar obrane Ivan Anušić, čovjek koji je sam bio branitelj Antunovca, stanovnik tog istog sela, baš tada sjedi – pogodili ste – u kafiću. Ne na terasi. U unutrašnjosti. S pogledom. Na svečanost.
Za dom… kavu!
Da ne bude zabune – gospodin Anušić nije samo mještanin. On je i veteran. Bio je tamo ’91., kad je trebalo. Ali sada, 2025., kad je trebalo samo prošetati tridesetak koraka i stati ispred spomenika, izabrao je espresso. Ili možda makijato. Tko zna. Možda mu je barista bio izvanredan.
No ono što znamo – nije poslao nikoga. Ni pomoćnika, ni savjetnika, ni generala, ni vojnika. Možda su svi bili na godišnjem, ili su imali važnu zadaću – čuvati parking pred Ministarstvom.
Policija? Ah, da, zaboravih. Ministarstvo unutarnjih poslova također nije smatralo shodnim poslati ikoga. Možda su imali pametnijeg posla – ipak su u tijeku ljetne rasprodaje. A možda su, kao i ostali, čekali signale. A signali su jasno rekli – “ne dolazite”, jer tako je odlučio Ivan.
Koordinacija za koordinaciju – kad nema naredbe, nema ni dolaska
A gdje je Koordinacija braniteljskih udruga Osječko-baranjske županije? Pa ondje gdje su im i svi godišnji planovi – u ladici, pod ključem. Kad Anušić kaže “ne dolaziti”, e pa ne dolazimo. Jer tko bi se zamjerao šefu? Vrijednosti Domovinskog rata? Poštovanje prema poginulima? Ma dajte, budimo ozbiljni – nije to politički oportuno.
A 106. brigada? Ni traga ni glasa. Udruga obitelji poginulih? Neki nisu došli jer „nije bio službeni poziv“, drugi jer „je bolovanje“, treći jer „je ručak“. A onda – među svim tim izostancima, pojavljuje se ona. Marija Jambreković. Samotna majka iz Čepina koja već 34 godine traži svoga sina. Bez poziva, bez molbe. Došla sama, jer njezina je obveza prema Domovini zapisana u srcu, a ne u protokolarnim papirima. Držao sam je ispod ruke dok smo zapalili svijeću. Drhtala je – ne od starosti, već od boli i ponosa. Tuga ima svoju temperaturu. I svoje otkucaje.
Kad Ivan kaže: “Ne idite”, svi se redom pretvore u male poslušne pionire.
Gradonačelnik Osijeka, Ivan Radić, izgubljen negdje između tramvajske pruge i PR kampanja. Županica Tramišak? Nestala s političke mape. Ako nije Ivan organizirao – ne isplati se dolaziti. Jer tamo gdje HDZ nije domaćin, nema ni hostesa, ni fotografa, ni sendviča. A bez sendviča – nema braniteljske svetkovine.
Ali… došli su oni koji znaju. Branitelji iz Osijeka, Antunovcam i Ivanovca, Laslova, Ernestinova, Tenje, Čepina, Darde, Vinkovaca, Vukovara, Belišća. Došli su jer su znali tko ih zove – oni isti koje su 1991. imali uz sebe na crti. Nisu došli zbog političke koristi, već zbog poštovanja. I zbog istine.
Pjevala je i Ivona Krajinović, kćerka vukovarskog branitelja i logoraša. Glas koji je parao tišinu ignoriranog sela više nego zvuk svih sirena tog većeri.
HDZ na natječajima, a branitelji u sjenama
A gdje su svi HDZ-ovci? Simpatizeri? Ljubitelji parole “djelima, a ne riječima”? Na natječajima. Pišu projekte. Kupe stotine tisuća eura da “šire istinu o Domovinskom ratu”, da “promiču vrijednosti” i da “odaju počast poginulima”. Samo, nekako im Antunovac ne upadne u raspored.
Jer – kad gazda kaže “ne ići”, onda se ne ide. Važnije je biti lojalan čovjeku nego Domovini. Važnije je poštovati politiku nego poginule. I to, dragi moji, nije zaborav. To je izdaja. U odijelu. S kravatom. I naravno – s natječajnom dokumentacijom u ruci.
Gdje su svi ti koji dobivaju desetke tisuća eura da “čuvaju istinu o Domovinskom ratu”? Odgovor je jednostavan: Na natječajima. U projektima. U uredima s klima-uređajima. Oni “čuvaju” istinu tako da ne navraćaju tamo gdje ih ona najviše boli – među stvarne ljude i stvarna sjećanja.
Jer, danas je, izgleda, važnije biti uz Ivana nego uz ideale.
A Antunovac? On će i bez njih pamtiti. I čekati. Jer u Antunovcu, istina još hoda – tiho, ponosno i bez pratnje.
