KOMENTAR Korupcija, politika i ekonomija: Nama je grozno, Srbima super. Tko laže?
Sami biramo želimo li na izvanredne vijesti, poput nedavne afere u zdravstvu, gledati kao na proces čišćenja ili se želimo uvjeriti da u ovoj zemlji doista ama baš ništa ne valja, kaže tportalova komentatorica te povlači paralelu Hrvatska - Srbija
Prije nekoliko godina, netom prije nego što se koronavirus proširio iz Kine na ostatak svijeta, sudjelovala sam na panelu o ekonomskim trendovima u jugoistočnoj Europi, a on se održavao u organizaciji austrijske središnje banke u Beču. Na panelu sam, s kolegama ekonomistima iz Poljske, Mađarske, Slovenije i Srbije, raspravljala o ekonomskim izazovima s kojima se susreću naše zemlje. Diskusiju je moderirao kolega iz Austrije.
Moderator panela bio je na sto muka jer se atmosfera pesimizma koju smo stvorili u dvorani svojim stavovima mogla rezati nožem. 'Pa zar je moguće da se u vašim zemljama ne događa ama baš ništa pozitivno', zapitao se i dao riječ kolegi iz Srbije. Kada je on progovorio, nagomilani crni oblaci su se rasplinuli, a teška atmosfera malo se poboljšala. 'Stanje u Srbiji je super. Mi imamo makroekonomsku stabilnost', izjavio je i nastavio pričati priču o uspješnosti srpske ekonomije, na opće iznenađenje ostalih panelista.
Srbi nisu imali priliku?
Nakon što je skup završio malo me pekla savjest. Zapitala sam se jesam li možda ipak bila previše kritična i pesimistična i jesam li na odgovarajući način predstavila svoju zemlju. Naime, iako ekonomski pokazatelji sugeriraju da je u Hrvatskoj, Mađarskoj, Sloveniji i Poljskoj ekonomsko stanje zaista puno bolje nego u Srbiji, neupućeni sudionici skupa mogli su iz naših izlaganja doći do posve suprotnog zaključka. Otišla sam do svog srpskog kolege i upitala ga, dijelom zato da sebi olakšam savjest, a dijelom zato što me doista zanimalo, da mi pojasni zašto on smatra da je u Srbiji sve super. On je na moje pitanje odgovorio vrlo iskrenim protupitanjem: 'Maruška, zar ti stvarno misliš da ja pred prepunom dvoranom meni nepoznatih ljudi mogu govoriti istinu o stanju u Srbiji?'
Više se ne sjećam što sam mu odgovorila, ali se zato dobro sjećam što sam tada pomislila. Osvijestila sam si tada da mi u 15 godina poprilično javne karijere nikada nije ni palo na pamet da se autocenzuriram. Da moram paziti da moje izjave, kolumne i javni nastupi budu odmjereni, konstruktivni i potkrijepljeni dokazima, to da, ali da ne smijem reći ono što zbilja mislim, to mi nije nikada bilo ni u primozgu. Sve do tog trenutka.
Hrvatska i Srbija - neusporedive po brojkama
Ponešto o razlikama u institucionalnom uređenju između Hrvatske i Srbije govori i moje bečko iskustvo. Hrvatski kolektivni konsenzus oko pristupanja euroatlantskim integracijama prisilio nas je i na mukotrpnu izgradnju institucija, slobodnih medija i vladavine prava. I prvo i drugo i treće su i dandanas daleko od savršenog, ali u usporedbi s prva dva desetljeća naše samostalnosti, pomaci se mogu mjeriti u svjetlosnim godinama. Istodobno, u Srbiji je politička oporba na izdisaju, neovisni mediji također, a tretman korupcije sličan je onome kojem smo svjedočili u Hrvatskoj u devedesetima. Gledajući seriju Sablja, odnedavno dostupnu na jednom od streaming servisa, stječe se dojam da Srbija zapravo nikada nije ni imala pravu priliku iz zarobljene države pretvoriti se u potpuno slobodnu i modernu demokraciju s funkcionalnim institucijama. A baš su institucije ono što može činiti prevagu kada je u pitanju ekonomski razvoj. O tome najbolje svjedoče i ovogodišnji dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju, Daron Acemoglu, Simon Johnson i James Robinson, apostrofirajući baš institucije kao ključni razlog zbog kojeg su neke zemlje uspješne, a druge ne.
Razlozi za ovu divergenciju između Hrvatske i Srbije mogu se tražiti u političkim, društvenim i ekonomskim procesima prije, tijekom i nakon raspada zajedničke države. Važno je, za početak, podsjetiti se da je Hrvatska do formiranja Jugoslavije teritorijalno pripadala svojim sjevernim i zapadnim susjedima, što je odredilo i njezin institucionalni razvoj i kulturu, njezinu ekonomsku strukturu te njezine proeuropske težnje. Srbija je pak nekoliko stoljeća (ovisno o kojem dijelu države je riječ) bila pod Turcima. Ekonomska povijest uči nas da čak i pripadnost nekoj zemlji, duga i čitav milenij, može imati utjecaja na današnje ekonomske ishode. Nije nebitna ni različita vjeroispovijest, što Hrvatsku opet čini proeuropskom, a Srbiju baš i ne.
Zajedničku državu iz današnje perspektive možemo promatrati kao neuspio pokušaj pomirenja tih razlika i one su se samo produbile ratom koji je Hrvatsku posve mobilizirao u pokušajima da se integrira u europski prostor, a Srbiju je, dobrim dijelom i zbog NATO-va bombardiranja u 1999., posve odvratio od takvih težnji. Nadalje, vođena ciljem pristupanja Europskoj uniji, Hrvatska je bila prisiljena provoditi reforme koje su, iako često vrlo bolne i nepopularne, rezultirale jačanjem institucija, suzbijanjem korupcije i ekonomskim rastom. Jer ma koliko god mislili da nam je loše, ako se uspijemo izdići iznad potpune mentalne uronjenosti u trenutna događanja i prisjetimo se kako nam je bilo prije samo petnaestak godina, vjerujem da bi većina nas, usprkos poslovičnoj sklonosti kukanju, zaključila da nam je sada život ipak barem ponešto kvalitetniji. Možda zbog te svoje uronjenosti ne vidimo da zbroj mikropomaka naprijed u dugoročnijoj perspektivi znači nekoliko velikih iskoraka u bolji život. Ili, prema riječima mog nedavnog sugovornika, diplomatskog predstavnika zemlje iz grupacije BRICS, država poput Hrvatske, u čijem se parlamentu političke stranke prepiru oko izdvajanja za kulturu, ne može se nazvati nikako drugačije nego bogatom zemljom.
Napredak nije nepovratan
S druge je strane Srbija devedesetih bila suočena s ratovima, sankcijama i političkom izolacijom, što je značajno usporilo njezin razvoj. Dodatno, politička kultura u Hrvatskoj, iako daleko od savršene, razvijala se u smjeru konsenzusa oko ključnih nacionalnih prioriteta, a u Srbiji je politički sustav ostao pod jakim utjecajem autoritarnih praksi i koncentracije moći. Hrvatska je, također, imala koristi od europskih fondova i tržišta dok se Srbija opredijelila za strategiju balansiranja između Istoka i Zapada, što je dovelo do sporijih institucionalnih i ekonomskih promjena.
No naš napredak, ma koliko ne govorili o njemu, nije nepovratan. Vidimo i po zadnjoj aferi, u kojoj su po svemu sudeći pripadnici kriminalne organizacije mitili ministra i ugledne predstavnike medicinske struke, da zlo ne spava i da si opuštanje ne smijemo dopustiti. Iako daleko od savršenstva, naš institucionalni razvoj, trenutna razina slobode medija i pripadnost Uniji omogućuju nam da se barem donekle suočimo s ovim izazovima. Samo tri desetljeća ranije najnovija korupcijska afera u zdravstvu vjerojatno ne bi bila ni otkrivena, a još manje procesuirana.
** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**
