Komunistički zločini i dalje su „mrtvo slovo na papiru“!

Sve se više govori i piše o komunističkim zločinima. Ali, i ta će tema prema svemu sudeći i dalje ostati „mrtvo slovo na papiru“. Bivši istaknuti komunisti i Udbaši odlično su odigrali svoju predstavu. Nakon što su početkom devedesetih uvidjeli da brod tone, vrlo su brzo okrenuli kapu i pridružili se pobjednicima u Domovinskome ratu. Nešto slično dogodilo se i krajem II. svjetskog rata kad su četnici masovno počeli prelaziti (bježati) u partizane. Nu, da od toga ne će biti ništa, vidjelo se već i iz „aviona“ 2000 godine, dolaskom na vlast (uz pomoć nikad moralno osuđenog Dražena Budiše). U želji da prikriju komunističke zločine, Račanova je Vlada osnovala, a što drugo, nego – komisiju. To je bila stara, dobro provjerena formula – kad nešto želiš zataškati, marginalizirati i baciti u smeće, onda nađi nekoliko ljudi koji će na tome raditi godinama, pa i desetljećima, a rezultat će biti – „možda je bilo, a možda i nije“. (Vrana vrani oko ne vadi!). I pojeo vuk magare! Ta Račanova komisija nosila je naziv – Komisija za istraživanje komunističkih zločina, a na čelu joj je bio Goran Granić, tadašnji potpredsjednik Vlade. Oni su trebali istraživati komunističke zločine nakon II. svjetskog rata, a počeli su s radom 2001. Prema pisanju nekih medija, zločini su se trebali istraživati na dva kolosijeka: jednim dijelom istragom se trebao baviti MUP i DORH, a drugim znanstvenici i povjesničari (valjda isti oni (svaka čast iznimkama) koji su u vrijeme Broza i partije pisali samo i isključivo hvalospjeve i za kojih nisu postojali Goli Otoci, Stare Gradiške, ali ni politički zatvorenici). Granić, koji je u to vrijeme bio na jednoj strani, strani komunista, a njegov brat na drugoj, onoj HDZ-a, za Večernji list (2011.) uz ostalo je izjavio da je već nakon šest mjeseci rada te komisije dobio prvo izvješće od petnaestak stranica, u kojem je bio vidljiv opseg zločina počinjenih na području Hrvatske u poratnom razdoblju, ali da u njemu nije bilo nikakvih naznaka o osobama  koje bi za njih bile odgovorne! Granić, nakon toga,  o tome više nije želio javno govoriti, ali se sjećao da je Račanova vlada donijela i odluku o istraživanju zločina iz Drugog svjetskog rata, no zbog protoka vremena o detaljima  (kao) nije puno znao! Je li moguće da jedan nekada visokopozicionirani političar tako brzo zaboravlja možda njemu „nevažne“, a nama iznimno važne stvari? Ni neki drugi političari iz onog vremena nisu se mogli, a ne sjećaju se ni danas, „detalja“, čak ni jedne važne činjenice, kao da im je netko „oprao mozak“. Bivša ministrica pravosuđa, Vesna Škare-Ožbolt, ali u Vladi Ive Sanadera, tada je bila mišljenja da joj se sada čini, zbog protoka vremena,  da je s tim u svezi pravda izgubila na snazi. Kako pravda može izgubiti na snazi, pitaju se neki, kad je riječ o zločinima koji ne zastarijevaju?  Zločin je zločin, ali kad se govori o onima iz II. svjetskog rata koje su počinili partizani i komunisti, a još više o onima  nakon što je  i „zadnja puška pukla“, od 1945.-1990. „nitko ništa ne pamti“, a oni koji su bili uključeni u nekakav istraživački projekt i koji su navodno došli do nekih podataka o tome navodno moraju šutjeti, jer je to i sada – „poslovna“ tajna! Zanimljivo je da su se istražitelji zločina kao što su primjerice bili oni na Bleiburgu ili Križnim putovima suočavali i s problemima – svjedoka. (Da pukneš od smijeha). Većina ih je, vele, odavno preminula, a oni koji su još ostali, poput raznih fumića i sad već pokojnog manolića, nisu se mogli sjetiti „što su jučer jeli“, a kamoli što je i kako radio KOS, Udba i slični nama dobro poznati zločinački organi. Ali, kad treba istraživati i osuđivati  navodne zločine hrvatskih branitelja u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, tu manje - više „sve“ funkcionira. Tako su svojedobno na drastične kazne osuđeni i zapovjednici jednog navodnog logora za četnike koji je bio u Hrvatskoj, ali kad ste čuli ili čitali da su osudili brojne srpske zlotvore koji su čuvali, mučili i ubijali nevine Hrvate, poglavito nakon okupacije Vukovara, u četničkim logorima u Srbiji? Oni „tamo daleko“ čak ni danas ne priznaju da su kod njih postajala takva mjesta. Samo da ne kažu kako su tisuće nevinih Vukovaraca i drugih smještali u „hotele“. Svjedoka za zločine Srba, Crnogoraca, pripadnika zločinačke  JNA i domaćih izdajica od devedesetih godina naovamo ima „kao u priči“, ali sada bi trebalo po uzoru na Račanovu komisiju opet osnovati jedno takvo tijelo (na čijem bi čelu bili recimo Pupovac, Teršelič, Pusić i Stanimirović, a „povjesničari“ bi mogli biti tzv. novinari zagrebačkih srpskih „Novosti“) pa dok još nije kasno „objektivno“ utvrditi: je li uopće bilo i s čije strane zločina i zločinaca u obrambenom hrvatskome  Domovinskome ratu?

Zanimljivo je da je  prema podacima MUP-a, kako su svojedobno prenijele jedne dnevne novine, zbog ratnih zločina počinjenih za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata obavljeno više od 1800 obavijesnih razgovora te da je podneseno (čujte sad ovo!) samo pet (5) kaznenih prijava protiv nepoznatih počinitelja i dvije kaznene prijave protiv poznatih počinitelja, koje su rezultirale istragama, no one su obustavljene zbog smrti osumnjičenika. Također se navodi da prema podacima DORH-a zbog ratnih zločina počinjenih u II. svjetskom ratu i nakon njega, s obje strane zločinačko-ideološkog spektra, suđene su dvije osobe – Josip Boljkovac, koji je nepravomoćno oslobođen i Dinko Šakić, navodni zapovjednik logora Jasenovac, koji je pravomoćno osuđen  na 20 godina zatvora. Umro je 2008. u Lepoglavi.

Provedene su, pa obustavljene i istrage protiv Nade Šakić (nije bilo dokaza) te Milivoja Ašnera i Sime Dubajića (umrli su u vrijeme istrage).

Pa kad je tako kako je, nije ni čudno da tzv. antifašisti sve više dižu glave. I da ih je svakim danom sve više s krvavom crvenom partizansko - komunističkom petokrakom na - čelu!