KOZJOM STAZOM DO KRIKOVA NEVINIH – JAZOVKA
Mladen Kuka,karlovački planinar, speleolog i ekspedicionist 1989.godine, otkrio je jamu Jazovku. Bila je to rupa u zemlji preko koje je bio nabačen kamen od svojih 150 kilograma. Kada se spustio unutra, na dubinu od 40 metara, ugledao je stravičan prizor. Shvatio je kako nije otkrio špilju, već masovnu grobnicu u kojoj je pronađeno 476 kostura.
Žrtve su bili uglavnom ranjenici sa štakama,medicinsko osoblje,časne sestre, sjemeništarci..
Jugoslavenska armija prisilno ih je odvozila iz bolnica i ubijala, te doslovno pobacala u jamu Jazovku,i na njih nabacila kamen.
Računali su, „veliki oslobodioci“, kako će tajna zauvijek ostati ispod toga kamena, u tom zabačenom i obraslom dijelu šume, na tom Žumberku, dovoljno daleko da se nikada ne pronađe.
Jer Hrvate treba pobacati u rupe,istrijebiti,odvojiti od Boga i svijeta.
Priroda je učinila svoje, šuma ima svoj tempo, trava, mahovina, gustiš...
No na jedno nisu računali – na Boga, na krikove.
Od 1945. do danas, a 31 godinu nakon otkrića te stravične masovne grobnice, nije se promijenilo gotovo ništa.
Zašto ovo pišem?
Zato što i danas, 22.lipnja 2020. te kosti vapiju iz zemlje, iz te duboke jame, koja je i dalje sakrivena u šumi, u mahovini, u travi i kršu, okovana kupinama, daleko od očiju javnosti.
Njih 476.
Za taj zločin još nitko nije odgovarao.
Kako se čini, i neće.
Počast im odaju domoljubi, mali – veliki ljudi, koji znaju cijeniti njihovu žrtvu.
Ti isti, sami pokose travu, raskrče kupine, porežu grane, da se može prići, služiti sveta misa.
No, mene muči zašto je to tako?
Zašto se institucije Republike Hrvatske ponašaju na način kao da to nisu kosti nevinih,mučki ubijenih Hrvata, ranjenika, djece, časnih sestara?
Zašto se niti jedna vlada u zadnjih 20 godina nije potrudila i barem popločila prilaz jami Jazovki?
Zašto?
Zašto se i njihove kosti ne Izvade?
Zašto?
Zato jer smo im mi to dopustili.
Hrvatska je puna jama, puna kostiju, krikove baš i ne čuju. „Kozje staze“ do njih karakteristične su za gotovo sve takve masovne grobnice „Junačka djela partizanskih oslobodioca“.
Dopustili smo im „Junake oslobodioce“ ugurati u mirovinski sustav.
Dopustili smo im Ustavom naslijedne mirovine, iako nitko od njih, osim jednoga, nisu tada bili ni u „planu“ a kamoli se rodili.
Još se rađaju, naravno.
Perverzno, dopustili smo im, da imaju i svoje ministarstvo. Da, da, ono isto ministarstvo u kojemu su i Hrvatski branitelji.
Oni se ne rađaju, oni svakoga dana umiru – 6 dnevno.
Oni nisu Ustavna kategorija.
To smo im dopustili.
Ovih 476 duša iz Jazovke, nisu na popisu - njih nitko ne traži.
Dopustili smo im da ih nitko ne traži.
I mnoge druge.
O njima se ne uči u školama. O Domovinskom ratu, o žrtvama te iste zvijezde petokrake – gradivo stane u šaku. Suza, naravno.
Sve smo im to mi, kemijskom olovkom dopustili.
U istom su ministarstvu krvnici i žrtve.
Samo, žrtvi je ponovno glava dolje ruke na leđima.
Nisam sigurna koliko je to posljedica straha, kojega kao narod već valjda genetski vučemo, ili je posljedica neke „Nove stvarnosti“ koja nam je kolektivno nametnuta prije 20 godina.Žalosno je da smo pristali na nju.
Ja ne želim takvu „stvarnost“. Ne pristajem na to da imena naših heroja, pobijene djece, logoraša,nestalih, budu u istom ministarstvu sa onima koji se diče petokrakom,onom iza koje su stajale zvijeri dok su ubijali,mučili, silovali.
Ne pristajem na to.
Iz Jazovke se čuju krici, čuju se iz mnogih jama koje još nisu otkrivene.
Ako nastavimo ovako, ubrzo ćemo „Kozjim stazama“ i do grobova svojih najdražih.
Ja na to ne pristajem.
Na to ne pristaje narod koji drži do svoga suvereniteta, narod koji voli i poštuje svoje.
Na to ne pristaje narod koji je krvlju platio svoju slobodu.
Tanja Polić Marković
Lista broj 11.
6 izborna jedinica
11 mjesto na listi
