VIJESTI Najčitanije
KRHOTINE DJETINJSTVA ( isječci iz knjige ) SLUNJ-SJEĆANJA
Moj Slunj je pao, bilo je to 16.11.1991. godine. Naša vojska, shvativši da nemamo nikakvo oružje u usporedbi s JNA i ostalim agresorima, odlučila se povući zajedno s civilima. U noći su u velikom broju došli stanovnici ostalih sela i rekli da nemamo prevelike šanse. Pred jutro je počelo povlačenje. Natovarila sam svoj ranac, svu svoju ratnu opremu i krenula. Bila je gusta magla, sipila je kiša, naša kolona bila je velika. Još je bio mrak kada sam vidjela prvi put kako tenk puca. Bilo je nešto svjetleće i išlo je ravno, za razliku od minobacača koji ispali pa u luku pada. Čuli su se avioni, dragi Bog i Majka Božja su nas čuvali. Da je bio vedar dan, tko zna kako bismo prošli. Tada smo pješačili 36 kilometara. Sjećam se nekakve plave jakne što sam je usput našla u napuštenoj kući. Obukla sam je kako bih se ugrijala, međutim, ubrzo se natopila kišom pa je bila teža od mene. Jedan tatin prijatelj ponudio se da mi pomogne barem nositi ranac, ali ja sam rekla: „ Ne dolazi u obzir, ja sam vojnik i sama ću nositi svoju opremu“, iako mi je, moram priznati, bila preteška, ali moj ponos i prkos nisu dopustili da mi itko pomogne.
Na trenutke sam se pitala gdje su moji, ali vjerovala sam da su dobro i da su se sigurno izvukli iz Slunja. Tako smo došli blizu granice BiH, jedino smo se tuda mogli probiti, a da ne upadnemo u neprijateljske ruke. Tu je bila nekakva kućica, izgledala je kao otkupna stanica za mlijeko. Većina je branitelja u nju odlagala oružje i odlazila preko granice.
Netko je blizu mene rekao: „Pa Cetingrad se još uvijek drži, moramo im pomoći.“ Dio grupe uputio se u Cetingrad, a ja sam rekla svojoj Zori: „Molim te, idemo i mi u Cetingrad, ne možemo tek tako dopustiti da nas neprijatelj otjera od naših kuća.“ Pristala je pa smo krenule s hrabrom grupicom pješačeći još neko vrijeme.
Branitelji Cetingrada dali su nam sobicu u nekakvoj ogromnoj kući, u podrumu. Sjećam se da je tijekom jedne noći dok smo spavale ta kuća pogođena je granatom, ali od velikog umora Zora i ja nismo ništa čule.
Optimizam je svakim danom bio sve manji; napustile smo Cetingrad nekoliko dana prije pada.
Prešle smo granicu.
Više u mojoj glavi nije bilo scena napada na tenk ili avion. Bože, pa ja nemam pojma gdje su moji roditelji, moj brat. Odjednom preokret u mojoj glavi; osjećala sam se usamljenom. Hoću li ih ikad vidjeti? Drugi dan kretao je konvoj autobusa kroz BiH kako bi nas odvezao na sigurno. Tužna, izmorena lica s vrećicama u rukama, s potrpanim komadićima svojih života ukrcavaju se i idu tko zna kamo. Nigdje mojih, nigdje nikog iz susjedstva da priupitam gdje su.
Konvoj je krenuo. Nakon puno prijeđenih kilometara, tada nisam znala niti gdje se nalazimo, zaustavili su nas. U naš autobus ušao je bradonja s puškom u ruci. Tišina, muk, pogledi uprti u pod, strah. Pokazao je prstom na moga bratića rekavši mu da izađe van. Zarobili su ga. Tako su iz svakog autobusa nekoga izvukli i odveli. Poslije sam čula da smo svi trebali biti ubijeni u tim autobusima, ali Gospa nas je čuvala i sačuvala od većeg zla. Naš autobus došao je u Bugojno gdje su nas obitelji prihvaćale i udomljavale. Moja Zora i ja bile smo smještene kod krasne peteročlane obitelji. U Bugojnu je postojao prognanički centar u kojem se moglo na popisima prognanih pronaći članove obitelji, ali uzalud. Ni na jednom popisu nije bio mojih. Tako su prolazili dani... Zora je svoje našla u Ljubuškom kod rođaka, pa smo se uputile tamo. Uzalud sam tražila svoje bližnje po raznim popisima; svaki dan je postajao sve duži i duži. Na dan kada smo odlučile ići u Hrvatsku pronađem trag mojima. Suze radosnice tekle su mi niz lice kad sam saznala da su dobro i da su kod tatine sestre u Zagrebu. Nisam htjela zvati nego sam kad sam stigla u Zagreb, došla taksijem pred tetinu kuću. Bilo je negdje oko pola noći, zatekla sam ih na spavanju. Do jutra smo razgovarali ne prestajući se gledati, sretni što smo živi, što imamo jedni druge. Tih dana prije susreta do mojih je došla informacija da sam ubijena; mama i tata su rekli da im je ta informacija skratila život.
