KRICI DJEČAKA IZ VUKOVARSKOG ŠPALIRA SMRTI: ‘Boli me jako! Nemoj, čiko!’

Draženko Đokić i Vojin Krstić, dvojac je to osumnjičen za ratni zločin na Ovčari, a za njih je osječko Županijsko odvjetništvo prošlog tjedna od suca istrage Županijskog suda zatražilo određivanje pritvora radi opasnosti od bijega i ometanjaistrage. Đokić i Krstić su premna sumnjama istražitelja bili pripadnici zloglasnog špalira smrti, točnije od 20.studenog 1991.godine na Ovčari su zlostavljali zarobljene ranjenike i civile koji su dovedeni iz vukovarske bolnice poslije sloma obrane Vukovara. Uz navedenu dvojicu, policija je u Negoslavcima uhitila još šestoro osoba, no nagađa se kako se radi o svjedocima.

Prema tezama Županijskog državnog odvjetništva iz Osijeka Đokić i Kristić bili su pripadnici Teritorijalne obrane Negoslavci, te su u večernjim i poslijepodnevnim satima 20.studenog 1991.godine na Ovčari s drugim pripadnicima srpskih paravojnik postrojbi formirali špalir kroz kojega se po izlasku iz autobusa do ulaska u hangar pod prisilom prošlo dvjestotinjak zarobljenika koje su potom tukli kundacima pušaka, drvenim palicama, šipkama i štakama, ali i rukama i nogama po različitim dijelovima tijela. Uz privolu pukovnika Mile Mrkšića zapovjednika Operativne grupe Jug tadašnje JNA zarobljenici su predavani pripadnicima srpskih paravojnih postrojbi pa su zatim autobusima iz vukovarske bolnice odvoženi u vojarnu, a zatim na Ovčaru, tadašnju farmu u sastavu Vupika.

“Prolazak kroz ‘špalir‘ značio je grubo fizičko zlostavljanje poput udaranja dijelovima automatskog oružja, drvenim i metalnih palicama i raznim drugim tupo-tvrdim predmetima, rukama, nogama i dijelovima vojničke opreme, a tijekom čega su zarobljenici pretrpjeli teške tjelesne ozljede, intenzivnu bol i osobitu fizičku patnju”, ističe MUP u priopćenju.

Inače, kriminalističko istraživanje u ovom slučaju proveli su policajci iz radne skupine Ravnateljstva policije za istraživanje ratnih zločina u suradnji s Upraovm kriminalističke policije, policijskim upravama osječko-baranjskom i vukovarsko srijemskom te osječkim Županijskim državnim odvjetnoštvom u Osijeku, ali i Sigurnosno-.obavještajnom agencijom. Prema policijskom priopćenju postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni tada kao pripadnici SAO Krajine 20.studenog 91-e godine na prostoru ovčare zajedno s više osoba grubo fizički zlostavljali više osoba koje su u statusu zarobljenika dovezene iz vukovarske bolnice,

Iz MUP-a su u četvrtak istaknuli i kako je istraživanje ratnih zločina prioritet rada Ravnateljstva policije te podsjetili kako je 2018. godine na temelju odluke glavnog ravnatelja policije osnovana radna skupina za istraživanje ratnih zločina. “Skupina je vrlo brzo pokazala rezultate u složenom kriminalističkom istraživanju ratnog zločina počinjenog na i oko poljoprivrednog dobra Ovčara u studenom 1991. godine i kasnije tijekom opsade grada Vukovara, a osobito po privremenoj okupaciji grada od strane postrojbi JNA, Teritorijalne obrane pobunjenih domaćih Srba te srpskih paravojnih (dobrovoljačkih) jedinica”, navode iz MUP-a, iznoseći i podatak kako je tijekom 2018. i 2019. godine kazneno prijavljeno 49 osoba zbog počinjenja ukupno 53 kaznena djela iz skupine kaznenih djela protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva, na štetu 352 oštećenika. Sva kaznena djela odnose se na zločine počinjene u Domovinskom ratu. Također se navodi i da je u prvih devet mjeseci 2020. protiv osam počinitelja podneseno šest kaznenih prijava za ukupno 36 kaznenih djela “ratni zločin protiv civilnog stanovništva” i “ratni zločin protiv ratnih zarobljenika”. Prema navedenom, sva kaznena djela odnose se na zločine počinjene u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. godine, a kaznenim su prijavama obuhvaćeni ratni zločini na području općine Cetingrad zbog prekomjernog granatiranja Šibenika te mjesta Vodice, Zaton i Rasline, ratnog zločina u Mekim Docima na području općine Obrovac na štetu 67 osoba. U zločinu na Ovčari likvidirano je oko 260 hrvatskih zarobljenika, a to se ujedno smatra najstrašnijim zločinom počinjenim u Domovinskom ratu, tijela 200 ubijenih su eshumirana, dok se sudbina 60-ak osoba do danas ne zna.

Jedan od onih koji su prošli vukovarske strahote je Vilim Karlović koji je svoje iskustvo iznio u knjizi Preživio sam Ovčaru i Vukovar, koji se u svojem djelu prisjetio Majorovih riječi. ”Ljudi moji, pa morat će neko platiti dupetom što smo ih toliko počvokali”, upozoravao je okupljene u bolnici Major 20.studenog te 91-e godine, dok se Karlović u knjizi prisjeća da su zarobljenici za obrok dobivali samo brašno. Jedan od preživjelih je i Dragutin Berghofer koji je svoju vukovarsku priču iznio i pred haškim sudom 96-.te godine. on je opsadu Vukovara proveo u podrumima, zajedno s dvadesetak drugih ljudi. Prema njegovom svjedočanstvu, jednog su ga dana probudili prvi ratni hici, a on se nije mogao načuditi da netko puca, teško se pomirio s time da se u njegovom Vukovaru puca, do granate su ga ubrzo uvjerile u to koliko je situacija ozbiljna. Nekoliko dana pred pad Vukovara, Berghofer i jedna skupina civila pokušali su proći kroz željezni obruč kojega su oko grada stezali pripadnici JNA i lokalnih paravojnih formacija, no nitko od onih koji su se nastojali probiti nije bio dovoljno naoružan da se probija kroz redove JNA. Prisjetio se i kako se tristotinjak ljudi pokušalo išuljati, a u tome im je trebao pomoći lovac Mika Holika koji je poznavao šumske puteve. Ranjeni i ozlijeđeni u tom su proboju zaostajali pa se i grupa počela razdvajati. Beghofer se vratio provjeriti zašto neki razostaju, međutim, grupe se nikada nisu uspjele spojiti. Sporija se našla na udaru minobacača vatrom.

”Htjeli smo prijeći rijeku, ali nismo znali koji putevi su minirani. Moji prijatelji Zoran Njovra i Janković upozorili su na neki put da je miniran, ali dvojica mladića iz Našica ih nisu poslušala. Nagazili su na minu i obojica su odbačeni u Vuku”, stoji u transkriptima sa suđenja Mili Mrkšiću. Par dana kasnije prve jedinice JNA ušle su u Vukovar, a u zoru 20.studenog Veselin Šljivančanin ulazi u vukovarsku bolnicu te izdaje naredbu da se transportiraju svi civili i ranjenici koji su se u tom trenu našli u bolnici.  “Pretresli su nas i naredili da predamo sve metalne predmete. Nisu uzimali novac, ali džepne noževe i ključeve su uzimali. Nakon toga su nas ukrcali u autobuse i prebacili u vojarnu JNA”, prisjetio se Berghofer. U vojarni su se zadržali četiri sata, iz autobusa nisu smjeli izaći, a nakon toga su se zarobljenici našli na Ovčari. Tamo im je naređeno da napuste autobus, oduzimaju im se stvari i sve što su imali u džepovuima. Tada kreće špalir smrti.

“Teško je to opisati, ali vjerujte mi, vidjeli smo sve zvijezde od udara. Netko me udario štapom za hodanje po desnoj strani glave i počela mi je krv teći. Zamalo sam pao, ali uspio sam pobjeći u hangar”, pričao je ovaj svjedok vremena iznoseći svoje iskustvo, a u samom hangaru nagledao se stravičnih prizora. “Bilo ih je strašno i pogledati. Krv im je tekla, glave su im bile natečene… Moj susjed Željko Begov četiri puta se onesvijestio”, pričao je nadalje objašnjavajući kako ih je četiri ili pet muškaraca konstantno premlaćivalo, jedan je ima lanac, a drugi metalnu cijev. ”Cijelo vrijeme su nas tukli, a mi se nismo smijeli kretati”, kazivao je Berghofer koji se u svojem svjedočenju prisjetio novinara Siniše Glavaševića. ”Dok su me izvodili vidio sam četnike i neke časnike kako su ga okružili. Govorili su mu: ‘Ti si onaj ustaški novinar što je pisao protiv nas’. Premlaćivali su ga kad su me izveli iz hangara”, rekao je Berghofer. Sedam zaroboljenih izvučeno je iz hangara na Ovčari, oni su prebačeni do Veleprometa, no tamo nije bilo mjesta za njih pa ih odvlače do Modateksa, a Berghofera uskoro puštaju na slobodu, i on bježi iz Vukovara.

Mnogi na žalost nisu bili te sreće, o njima priča Karlović u svojoj knjizi. Kada su zarobljene s Ovčare iz Modateksa vratili u Velepromet tamo sreću druge zarobljenika, a četnici  ih počinju izvoditi iz hangara. Jedan od četnika prepoznaje svojeg susjeda Perkovića kojeg izvode van. Zatočenici su tada čuli uzvike: “Nemoj, Sveto! Nemoj, molim te! Pa što mi to radiš!?”, vikao je Perković, a Karlović piše da se sve moglo čuti kao da su unutra. Perković je vapio za pomoći: ”Nemoj mi to raditi! Što me bodeš? Pa ubije me pištoljem! Nemoj, Sveto! Molim te!”, prisjeća se Karlović u knjizi u kojoj opisuje kraj ove tragične sudbine koja je prekinuta hicima iz vatrenog oružja. Perković je naime tada ubijen. Sjetio se Karlović i na haškom sudu dječaka od 14 godina koji je također ubijen. Imao je starijeg brata, a kada su četnici htjeli odvesti starijeg brata dječak ih je počeo moliti da ga ne uzimaju. Četnici dječaka izvode van i nakon toga traže da se svuče. U nekoliko navrata naređuju mu da skine i gaće. ”Boli me jako! Nemoj, čiko! Majko moja, majčice!””, zapomagao je dvadesetak minuta dječak prije no što su se čuli pucnjevi koji su zauzvijek ugasili ovaj mladi život. Karlovića potom prebacuju u drugu kuću, a tamo ga dva sprska vojnika spašavaju od sigurne smrti, s vremenom ga prebacuju u logor u Sremskoj Mitrovici gdje je proveo šest mjeseci do razmjene. Po povratku iz logora vratio se u hrvatsku vojsku u kojoj je ostao do kraja devedesetih.