“Krv nije ista”: Zašto ljevičari plaču samo nad ‘svojim’ žrtvama?

U hrvatskom javnom prostoru već desetljećima egzistira bizarna politička matrica: što si bliže partizansko-komunističkom nasljeđu, to ti je etički fleksibilnija memorija. Tako će tipični hrvatski ljevičar – bilo da je riječ o profesoru s Filozofskog, novinaru s Trešnjevke ili aktivistu s donacijom iz Bruxellesa – bez treptaja reći sljedeće:

• Bleiburg i križni put? Presuđeni zločinci.
• Srpski zarobljenici iz Domovinskog rata? Nevine žrtve.

I sve to u jednoj rečenici. Bez grča, bez trunke samopropitivanja.

Dvostruki standardi kao temelj ideološke dominacije

Kad god se u hrvatskoj javnosti spomene Bleiburg, Macelj, Huda jama ili Kočevski rog, lijeva elita brže-bolje ustaje sa zaključkom: „To su bili ustaški koljači, nisu to žrtve, nego ratni zločinci koji su dobili što su zaslužili“. I ne bi to bio problem kad bi ista ta ekipa bila barem dosljedna. Ali nisu.

Jer kada se govori o srpskim civilima koji su stradali – bilo u Oluji, bilo u operaciji Medački džep – onda vrijede potpuno druga pravila: „Zločin je zločin, žrtva je žrtva, nema opravdanja“. Tada nestaje logika o kontekstu, o prethodnim zločinima, o agresiji. Tada vrijedi jedino emocija. I to selektivna emocija.

Bleiburg = ustaštvo, Medački džep = civilne žrtve?

Kroz tu matricu, spominjanje ubijenih Hrvata nakon 1945. automatski se tumači kao rehabilitacija NDH, dok se svako podsjećanje na žrtve srpske nacionalnosti automatski doživljava kao građanska dužnost. Kao da postoji razlika u vrsti krvi. Kao da hrvatska krv iz svibnja 1945. vrijedi manje od srpske krvi iz kolovoza 1995.

To nije samo dvostruki standard. To je duboko ukorijenjeno ideološko licemjerje koje više od tri desetljeća guši bilo kakvu ozbiljnu raspravu o stvarnim žrtvama oba režima i svih ratova.

Obraz deblji od tenkovskog oklopa

Možeš im pokazati fotografije rudnika s desecima tisuća zaklanih, mučenih i bačenih bez suda. Možeš im citirati dokumente, iskaze svjedoka, čak i izjave bivših partizana. Ništa ne vrijedi. Jer njihova mantra glasi: „To su bili fašisti. A fašist ne može biti žrtva.“

Za takav mentalni sklop, za takav selektivni humanizam, teško da postoji terapija. Njihov obraz – ideološki, moralni i politički – zaustavio bi i protuoklopni projektil. Nažalost, taj isti obraz sjedi po medijima, saborskim odborima, povjerenstvima i školskim kurikulumima.

I tako se, iz godine u godinu, prodaje mit da su jedini zločinci oni s hrvatskim predznakom, a svi drugi – borci za pravdu, prava, progres i toleranciju.

** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**