Lice s povijesne naslovnice iz '95. 'Iako nisam bio oženjen, rekao sam: idem u rat zbog svoje djece'
Pripadnik 4. gardijske brigade Josip Slugan bio je bezimeni vojnik kojeg je naš fotoreporter zaustavio pri ulasku u Knin. Pronašli smo ga 28 godina kasnije
Izdanje Večernjeg lista s datumom 6. kolovoza 1995., posvećeno oslobađanju Knina nakon četiri godine okupacije, bez ikakve je sumnje jedno od povijesnih koje se u redakciji čuva poput relikvije. Između stotina fotografija pristiglih dan prije s ulica kraljevskoga grada na kojima je zabilježeno neopisivo veselje i sreća hrvatskih branitelja vidljiva i na njihovim licima, za tu je povijesnu naslovnicu odabrana samo jedna fotografija, ona koja prikazuje nepoznatog, bezimenog vojnika koji je s puškom u jednoj ruci i s registarskom oznakom otpalom s nekog vozila odbjegle vojske tzv. SAO Krajine u drugoj ruci, stao pred našeg fotoreportera.
Točno 28 godina kasnije misija je bila samo jedna: pronaći ga. S obzirom na to da su u Knin prve ušle postrojbe 4. i 7. gardijske brigade, ta je naslovnica odaslana u udruge veterana tih dviju postrojba, i na povratne informacije nije trebalo dugo čekati. Varaždinci iz Puma javili su da taj vojnik nije bio pripadnik njihove brigade, no samo nekoliko minuta nakon što je naslovnica preko mobilne aplikacije stigla u Dalmaciju, iz brigade Pauci stigao je kratak odgovor: "Naš je!"
– Bio je 5. kolovoza oko 13 sati, kolega i ja smo se sa sjevera spuštali prema Kninu, vojska je već ušla, bila je na ulicama. Našao sam putem neku tablicu, otpalu na pločniku, i ponio je sa sobom na putu prema centru grada. U daljini se čula pucnjava, pa su nas momci iz 7. gardijske brigade upozorili da pripazimo jer ima još zaostalih neprijateljskih snaga koje su bježale preko željezničke stanice. U tom trenutku naišao je fotoreporter, vidio je mene s tom tablicom i puškom u ruci. Izmijenili smo nekoliko riječi. Može li fotka? Može. Okreni se prema gradu... I tada me je slikao i tu smo se razišli, čovjek je otišao za svojim poslom, mi za svojim. Nismo se zadržavali, sve je to trajalo samo nekoliko trenutaka. Sjećam se, u magli, da je čovjek bio srednjeg rasta, svijetle, smeđe kose i to je sve što o njemu znam – prisjeća se.
Bio je to Sluganov imenjak Josip Bistrović, dugogodišnji fotoreporter Večernjeg lista, kasnije i direktor fotoagencije Cropix, prvi fotoreporter koji je s Hrvatskom vojskom ušao u Knin, kako će kasnije opisivati, obuzet potpunom, neopisivom srećom.
– Nisam siguran da bih ga danas prepoznao, davno je to bilo i trajalo vrlo kratko. Osim toga, bio sam pod adrenalinom. Ne znam ništa o opijatima, ali ta dva-tri dana osjećao sam se kao u oblacima. Već sam dugo bio u ratu, i onda odjednom taj zanos, pobijedili smo... i to me je nosilo. Imao sam osjećaj kao da lebdim, kao da me nešto uzdiže iznad tla, takav osjećaj nije mi prije bio poznat. I od ratnih kolega čuo sam isto, je li to od Boga, ne znam, ali osjećaj je predivan i pamtim ga dobro i danas. Ne može se to zaboraviti, to je za povijest – kaže Josip.
Glavni lik naše priče, Josip Slugan, rođen je u Unešiću 1968., gdje je proveo prvih godinu dana života, sve dok s roditeljima nije stigao u Kaštel Lukšić gdje se obitelj i skrasila. Završio je srednju prometnu i tehničku školu te uoči rata dvije godine radio u željezari, u svojoj struci. Kada su zapuhali vjetrovi rata, već u prosincu 1990. javio se u MUP, sa samo 22 godine. Osam mjeseci kasnije, u ljeto 1991. primili su ga u 4. gardijsku brigadu s kojom je prošao cijeli rat.
Ratni put otpočeo je u izvidnicima, poslije u pješačkoj bojni, kasnije i u inženjeriji, s kojom će kasnije i ući u Knin. Prethodno je s 1. bojnom 4. gardijske brigade obišao cijelo južno bojište, gdje je ratovao i njegov godinu dana stariji bratić Zoran Slugan, koji je, nažalost, kao pripadnik 4. bojne 4. gardijske brigade poginuo u Dubrovniku 6. kolovoza 1992.
Josip je svoj ratni put nastavio i u borbama u akciji Maslenica 1993., potom se brigada prebacila na šibensko, zadarsko i sinjsko područje 1994., i naposljetku sudjelovao je u akciji Zima '95. Posljednje ratne godine boravio je na livanjskom ratištu gdje je ostao sve do operacije Oluja i pobjedničkog ulaska u Knin.
– Na kninsku tvrđavu ušli su momci iz Puma, kao i moji suborci, i istaknuli hrvatsku zastavu. Osobno nisam u tim trenucima bio tamo, ali kasnije jesam, a uskoro je došao i predsjednik Franjo Tuđman. Smjestili smo se u vojarnu i kasnije nastavili prema Srbu i okolnim mjestima po terenu – priča Josip, koji je u sastavu 4. gardijske brigade Pauci ostao sve do umirovljenja 2003. godine.
Velika podrška mu je obitelj koju je zasnovao nekoliko godina nakon Oluje: supruga Vanja i dvojica sinova, danas 23-godišnji Ante i 20-godišnji Stipe.
– Trudim se ne pričati im puno o ratu, samo neke osnovne stvari, dok su bili manji. Sada imaju svoje živote, ali drago im je, ponose se mojim doprinosom. Naravno, ne želim ih opterećivati svojim ratnim putem. Ali ne učim ih mržnji, radije im govorim da kukolja ima u svakom narodu i da trebaju odvagati kakva je tko osoba, neka sami procijene. Često smo zajedno odlazili u Knin gdje smo se obiteljski fotografirali za uspomenu i tada sam im znao ispričati pokoju anegdotu iz rata, osobito iz vremena kada smo oslobađali Knin, tako i o trenutku kada me zaustavio fotoreporter kojeg nikada nisam zaboravio – priča Josip.
Danas 55-godišnjak, priznaje da nije previše aktivan u udruzi veterana Domovinskog rata, smatrajući da je vrijeme svoje odradilo i da svatko ide svojim putem, ali često pohodi svetu misu u prigodi obljetnica svoje brigade u kapelici u Dračevcu. Ondje se nalazi i spomen-obilježje s imenima stradalih suboraca, među kojima je i ime njegova bratića Zorana Slugana.
– I jedna je žrtva previše, a kamoli tolika mladost koja je poginula za Hrvatsku. Izginuli su i momci iz mojih Kaštela koje sam dobro poznavao. Obići spomen-obilježje je najmanje što možemo učiniti mi koji smo ostali, Mogao sam proći i gore, ima ih koji su više stradali od mene, ali i onih koji se nikada nisu vratili – kaže Josip Slugan, dodajući kako je, na sreću, među živima i njegov mlađi brat Ante, također hrvatski branitelj, bivši pripadnik 141. brigade.
S obzirom na to da je na razgovor stigao s kuvertom iz koje je izvadio fotokopiju povijesne naslovnice Večernjeg lista, zanimalo nas je kako je stigla do njega u Dalmaciju.
– Još u Kninu, na dan izlaska Večernjaka 6. kolovoza 1995. godine, jedna kolegica iz brigade, mislim da je bila medicinska sestra, mi je prišla i rekla da sam upravo ja na naslovnoj stranici Večernjeg lista. Sjećam se i njezinih riječi: "Postao si medijska ličnost!". Iskreno, ja o tome nisam imao pojma, znam da me čovjek slikao, ali nisam znao ni iz kojih je novina niti sam znao da će to već sutradan završiti u novinama, i to na naslovnici. Nisam imao prilike pronaći isti dan Večernji list, jer nam je uglavnom, i to u zapovjedništvo, stizala Slobodna Dalmacija. Osim toga, kao što sam rekao, naša akcija nije završila 5. kolovoza, išli smo dalje i ja sam na sve to, da budem iskren, i zaboravio.
Kako su godine prolazile želio sam to imati da pokažem svojoj djeci i točno deset godina nakon snimanja povijesne fotografije iz Večernjaka su mi poslali fotokopiju naslovnice koju, kao što vidite, i danas brižljivo čuvam – priča Josip, kojeg pitamo je li Hrvatska u kojoj danas živimo onakva Hrvatska za kakvu se borio.
– Kakva je, takva je, ali naša je. Mi smo je ostavili zdravu – kaže Josip te nastavlja:
– Tko je kriv ako je ona u međuvremenu oboljela, to je već drugo pitanje. Volio bih da je naša država poštena, da su ljudi koji u njoj žive zadovoljni. Osobno sam zadovoljan: djeca mi rade, supruga radi, pomalo radim i sam, Zakon o pravima hrvatskih branitelja omogućuje mi da radim četiri sata dnevno iako sam u mirovini. Na tome sam zahvalan jer smatram da je bolje da radim nego da sjedim u kafiću i gubim dane.
Na kraju, preostalo nam je pitati našeg sugovornika bi li opet izabrao isti put, je li vrijedilo?
– Ja sam dao svoje, i dao bih opet, iako je prošlo puno godina i više nisam ni vojni obveznik. Bilo bi mi žao da nisam bio u ratu. Bili smo takoreći djeca, netko bi rekao: mladost - ludost, ali Domovinski rat bio je za mene puno više od toga. Nismo mi u to vrijeme baš sve razumjeli i znali, nismo bili političari, već obični mladi ljudi. Iako u vrijeme rata nisam još bio ni oženjen, rekao sam sebi: idem u rat zbog svoje djece, da me jednog dana ne bi pitala: tata, a gdje si ti bio? Ne osuđujem nikoga tko se tom zovu nije odazvao, ali ja sam, jednostavno, osjećao da se moram odazvati. Neka Hrvatsku sada čuvaju mlađe generacije – zaključio je Josip Slugan, lice s povijesne Večernjakove naslovnice.
