Liječnik iz Hitne: 'Ne upirite prstom u nas, nego u one koji kradu vrijeme stvarno hitnim pacijentima'

Dr. Maloševac naglašava da se zahrđali zdravstveni mehanizam ne može reciklirati na hitnoj

Bio je ultramaratonac. Znao je izići iz paklenog dežurstva i otići ravno na utrku, često s humanitarnim predznakom. Napustio je poziciju u visokom menadžmentu farmaceutske kompanije kako bi, u srednjim godinama, specijalizirao hitnu medicinu. Zbog toga se doselio iz Zagreba u Osijek. Purger je na kraju ostao u Slavoniji. Iako mu je noga u takvom stanju da bi mu i brucoš medicinskog fakulteta mogao reći da se »mane ćorava posla«, stružući tenisicom uspio je, s priznatim tjelesnim invaliditetom, odraditi half Ironman. To je i takav je Dragan Maloševac, dr. med., specijalist hitne medicine. Neistomišljenici »ravnozemljaši« još ga od pandemije vuku po digitalnoj kaljuži, prijete i njemu i obitelji, zakrabuljeni lažnim profilima.

 

Hitna je za hitnu medicinu

Dr. Maloševac nema dlake na jeziku, stoga se ne treba čuditi što ga je razvezao izazvan raspravama o stanju u hitnoj medicini u Hrvata koji se vode u medijima i na društvenim mrežama. Kad je o radu u hitnoj riječ, za njega nema nepoznanica. Prošao je sito i rešeto bolničkog hitnog prijema i više zavoda hitne medicine. Inteligentna je i dobro obrazovana prznica sa smislom za crni humor i autoironiju, najčešće će uletjeti u prijepor grlom u jagode, ne mareći za svoj komfor, imun na oportuno. Naročito ga je pogodila objava u kojoj, citira, autorica kaže kako joj nije bitno koliko je liječnicima na hitnoj teško i kako se osjećaju, jer ih plaćaju građani. Na uvjeravanje da svatko ima pravo na svoj stav o bilo kojoj temi – novinari pogotovo, jer im je to posao – ljuti ga ta kolegijalnost i inzistiranje na tome da njegova reakcija ne bude ad hominem. Ipak, kao iskusnom hitnjaku, koji o hitnoj medicini i zdravstvenom sustavu zna puno, ne odričemo mu pravo o tome progovoriti i u medijima, na svojim je društvenim mrežama već to učinio, na tvrdokuhani način.

– Građani koji nas plaćaju, pretpostavljam, zbog toga imaju pravo iskorištavati hitnu medicinu i dolaziti na hitne prijeme za svaku glupost?! A što ako onaj tko tako misli na hitnu dođe s vitalno ugroženim članom obitelji? Bi li tada bilo svejedno hoće li tog člana obitelji preuzeti liječnik koji je umoran i potrošen od pedeset ili sedamdeset nepotrebnih pregleda koje je već odradio, zbog pacijenata koji nisu bili hitni? Hoće li tada biti bitno kako će, koliko brzo i na kakav način taj liječnik reagirati i kakvu će pomoć pružiti članu obitelji i dragoj osobi koja se bori za vlastiti život? Hoće li u trenutcima vlastite bolesti strpljivo u bolovima čekati u čekaonici da ti »pobunjeni« liječnici ponajprije pregledaju bar desetak pacijenata koji su na hitnu došli nepotrebno, pita se dr. Maloševac, koji je zaposlen u Zavodu za hitnu medicinu Osječko-baranjske županije u Đakovu, kao liječnik na terenu, voditelj i licencirani dispečer.

 

Inzistira, liječnici hitne medicine bave se – hitnom medicinom. Metaforično rečeno, zahrđali se zdravstveni mehanizam ne može – i ne smije – reciklirati na hitnoj.

– Hitni prijemi i zavodi za hitnu medicinu nisu nikakva zamjena i/ili dopuna. Osobno, smatram da netko tko nije dobro upućen u problematiku ne bi trebao pisati ili govoriti o njoj. Jer šalje pogrešnu poruku, trese ionako fragilnu strukturu! Ne, ja se sigurno neću uvrijediti, kao što se neću ni ljutiti na nekoga koga ne zanima kako je to biti liječnik hitne medicine i baviti se hitnom medicinom u hrvatskom zdravstvenom sustavu. Neću proći pokraj umornih vatrogasaca koji prljavi i iscrpljeni leže na šibenskoj obilaznici nakon što su satima gasili požar zato što su sami izabrali biti vatrogasci, a građani ih za to plaćaju. Neće mi biti svejedno je li pilot aviona u koji ulazim odmoran ili mu je teško zato što je odradio na desetke prekovremenih sati leta. Bit će mi itekako bitno kako se osjeća netko tko će mene i stotinjak drugih putnika podići na deset kilometara visine. Zato nam ne bi trebalo biti svejedno kako se »osjećaju liječnici koji rade na hitnoj«. Jesu li preopterećeni, iscrpljeni i zatrpani zbog velikog broja građana »koji ih plaćaju« i dolaze na hitni prijem iako nisu hitni – rezigniran je dr. Maloševac.

 

Gubimo vrijeme!

Kako bi dokazao da ne govori napamet, iznosi podatke iz rada koje je, zajedno s kolegicom, prezentirao na Kongresu hitne medicine u Vodicama. Ističe, čak 70 posto pacijenata na hitnoj zapravo nije hitno! Tako je kod nas posvuda na hitnoj, teret se, smatra dr. Maloševac, zbog dugogodišnjeg benevolentnog odnosa kreatora zdavstvene politike, s vremenom prebacio na hitnu, kao, gledano s pozicije pacijenta izgubljenog u bespućima sustava, »najjednostavnije rješenje«. Znate ono: »Ma idem na hitnu, pa će mi napraviti ultrazvuk za koji sam naručen za osam mjeseci.«

– Hitnjaci nisu ljutiti i ne prigovaraju zato što moraju primiti nekog pacijenta, nego zbog toga što gube vrijeme u kojem su mogli pomoći doista hitnom pacijentu. Edukacija građana o hitnoj medicini zato je prijeko potrebna, čemu mogu pridonijeti i mediji, a trebaju nam ponajprije bolji zakoni i pravilnici. Ipak, nisam za kažnjavanje onih koji su neopravdano zatražili pomoć hitne, jer bojim se da bi žrtve bile najranjivije skupine građana, poput umirovljenika, koji bi možda odlučili, iako su zdravstveno ugroženi, ne javiti se u hitnu u strahu od novčane kazne – pojašnjava dr. Maloševac.

 

Nismo krivi za liste čekanja

Dr. Dragan Maloševac naglašava da dobro razumije frustraciju prosječnog korisnika zdravstvene zaštite u Hrvatskoj, no drži da za to ne treba upirati prstom u liječnike iz hitne.

– Kao specijalist hitne medicine ni uz najveću želju ne mogu raditi privatno. Ni u Hrvatskoj ni u cijelom svijetu. Mi, hitnjaci, sigurno nismo krivi za liste čekanja i dugo razdoblje do slobodnih termina za dijagnostičku obradu i/ili kontrolne preglede. Znam da ću svoj posao i dalje raditi korektno, profesionalno i po pravilima struke, e za to me građani plaćaju, zaključuje dr. Maloševac.