Ljubovo, simbol patnje i pobjede

Nakon suzbijanja terorističke pobune na Plitvičkim jezerima, oružani sukobi hrvatskih Srba proširili su se i na druge dijelove Hrvatske. Iako područje Like do kraja ljeta 1991. nije bilo poprište intenzivnih borbi kao što su bile istočna Slavonija ili Banovina, lički Srbi su se u suradnji s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA) intenzivno pripremali za okupaciju Like. Jedno od strateški važnih mjesta u tim njihovim nastojanjma bilo je područje Ljubova, što je dovelo do razmještaja hrvatskih snaga na tom području.

Početkom travnja 1991. godine, položaje kod Ljubova zauzeli su pripadnici Posebne jedinice policije "Sljeme" pod zapovjedništvom Gente Međugorca. Dana 15. travnja, zadaću osiguranja preuzeli su pripadnici Jedinice za posebne zadatke "Rakitje". Pripadnici 3. satnije jedinice iz Rakitja, pod zapovjedništvom Damira Šimunića, preuzeli su osiguranje Ljubova 6. svibnja. U tom razdoblju situacija na terenu već se promijenila, s oklopnim vozilima JNA raspoređenima vrlo blizu položaja Jedinice, koja je imala stroge upute da ne odgovara na provokacije.

Unatoč napetoj situaciji, do sukoba nije došlo. Jedinica za posebne zadatke "Rakitje" provela je dvije smjene ljudstva od 20. svibnja do sredine lipnja, nakon čega su položaje predali pripadnicima 2. A brigade Zbora narodne garde (ZNG). Osiguranje Ljubova preuzela je borbena skupina 1. pješačke bojne 2. A brigade, sa stotinu boraca pod zapovjedništvom Mate Obradovića.

Njihov zadatak bio je osiguranje strateški važne prometnice, sprečavanje namjera pobunjenika i JNA da zaposjednu taj dio Like, te održavanje nadzora nad širim područjem Plitvica. Prva skupina od 87 vojnika pod zapovjedništvom Zdravka Andabaka i njegovog zamjenika Ivana Grbavca preuzela je položaje 15. travnja.

Monografija Jedinice iz Rakitja navodi da im je zadatak bio "održavanje javnog reda i mira na širem području te sprečavanje snaga JNA u pokušaju prolaska prema Gospiću iz pravca Korenice". Osiguravali su i zatvorske objekte u podnožju Ljubova. Tijekom dolaska, pratili su ih pripadnici JNA, a kolonu je nadlijetao helikopter JNA. Po dolasku, specijalci su osigurali položaje i organizirali se za obavljanje zadaća: motrenje i izviđanje terena, nadzor prometnih komunikacija i osoba te nadzor vojnog transporta iz tvornice oružja u Ličkom Osiku.

Aktivnosti postrojbe odvijale su se uz suradnju s načelnikom Policijske uprave Gospić, ali su bile otežane zbog nepovoljnih vremenskih prilika.

Sigurnosno stanje u Lici pogoršalo se u prijelaznom razdoblju, kao i na cijelom teritoriju Hrvatske. Povjesničar Davor Marijan u radu "Djelovanje JNA i pobunjenih Srba u Lici 1990. – 1992." piše da je približavanje 25. lipnja 1991., dana kada je Hrvatska proglašavala suverenitet, pratilo osjetno narušavanje javnog reda i mira. Na etnički miješanim područjima bilježen je porast nasilja, pljački, prijetnji, otvaranja vatre i neovlaštenog nadzora prometa.

U srpnju su započeli sukobi između hrvatskih snaga i pobunjenih Srba kojima se sve češće pridruživala JNA. Prvog srpnja JNA je blokirala policijsku postaju Plitvice, a nekoliko dana kasnije,    na području Ljubova iz zasjede su napadnuti pripadnici ZNG-a.

Nakon odbijenog napada pripadnici 2. A brigade ZNG nastavili su obavljati uobičajene dužnosti. No, pobunjenici su kroz koji dan ipak uspjeli osvetom nauditi hrvatskim gardistima za pretrpljeni neuspjeh u napadu na Ljubovo. Organizirali su veliku zasjedu u kojoj su usmrtili dvojicu branitelja (Ivicu Kolara i Peru Jurišu) i nekolicinu ih ranili.

Jedna od težih tragedija tih dana dogodila se 6. srpnja 1991. godine. Pri dolasku iz Zagreba za Ljubovo, zapovjednik i desetina branitelja upali su u zasjedu. S nasipa su srpski pobunjenici bombama i puščanom vatrom zasuli vozila gardista. Napadnuti, u teškoj poziciji, motorolom su pozvali pomoć. Gardisti su u kratkom roku došli iz baze s dva vozila na mjesto okršaja i primorali neprijatelja na povlačenje. U tom podmuklom neprijateljskom čini pripadnici 1. pb. 2. A brigade ZNG imali su prve smrtno stradale pripadnike. Poginuli su Ivica Kolar i Pero Juriša. Ranjena su petorica gardista, a među njima zapovjednik Mato Obradović. Stoga je daljnje zapovjedanje preuzeo Miho Caput. Postrojba je svoje položaje na Ljubovu, 9. srpnja 1991. godine predala pripadnicima MUP-a RH te se vratila u bazu Trstenik.“

 Najveći sukobi zbili su se oko Ljubova, strateški važnog prijevoja na prometnici Gospić – Titova Korenica, koji su držale hrvatske snage, a pobunjeni Srbi i JNA pokušavali zauzeti.

Unatoč naporima hrvatskih snaga da zadrže Ljubovo, krajem srpnja 1991. JNA i pobunjenici su ih potisnuli. Preuzevši kontrolu nad prometnicama, JNA i pobunjenici nastavili su stezati obruč oko Gospića, čineći zločine nad civilnim stanovništvom.

Pad Ljubova označio je početak teškog razdoblja za lokalno stanovništvo i hrvatske snage, no tijekom vojno-redarstvene operacije "Oluja" u kolovozu 1995. godine, hrvatske snage uspješno su oslobodile Ljubovo. Nakon pada Ljubova, hrvatske snage ušle su i oslobodile Lički Osik, Bunić, Svračkovo Selo, Podlapaču, Medak i druga okupirana mjesta u Lici.