Maceljski Križni put “Stopama pobijenih”: Odana počast za 1247 žrtava koje je u Maceljskoj šumi mučki likvidirala komunistička vlast nakon završetka Drugog svjetskog rata
Pobožnost je započela kod željezničke postaje Đurmanec. Tu su, kako piše HKV (Hrvatsko kulturno vijeće) u svibnju i lipnju 1945. iskrcavani hrvatski zarobljenici iz stočnih vagona, vezani žicom i započinjali svoj kalvarijski hod u mučeničku smrt u Maceljskoj šumi. Križni put „Stopama pobijenih“ vjerodostojan je povijesni križni put kojim su u svibnju i lipnju 1945. koračali hrvatski zarobljenici, vjerujući da se vraćaju svojim kućama, a odlazili su u mučeničku smrt.
Maceljski Križni put je hodnja starom cestom kojom su nekoć išli iscrpljeni zarobljenici, nakon završetka Drugoga svjetskog rata, tjerani u smrt. U skrivenosti i mraku šume brutalno su mučeni i ubijani od strane novih komunističkih vlasti. Bez ikakve optužbe i suda mučki su završavali svoj život – na tisuće nevinih stradalnika, bacanih u brojne jame, od kojih je do današnjih dana tek manji broj otkopan
Zemni ostatci (do sada pronađenih)1.247 žrtava pokopani su u zajedničkoj grobnici uz crkvu Muke Isusove na Macelju. U šumi Lepa Bukva ubijen je 21 svećenik i bogoslov iz četiri biskupije i dvije franjevačke provincije te su također pokopani u grobnici na Macelju.
Macelj je najveća grobnica u Hrvatskoj s 1.247 pokopanih žrtava, u kojoj se nalaze 21 svećenik i bogoslov. Na njihovom grobu pored crkve Muke Isusove, kao posljednjoj postaji, stoji zapisano: VERI MARTYRES PRO FIDE ET PATRIA –PRAVI MUČENICI ZA VJERU I DOMOVINU. Tako je to u franjevačkoj kronici tog vremena zapisano o velikim patnjama i stradanju Hrvata. Maceljski križni put je ljudske patnje i smrti – put vjerodostojnosti komunističkih zločina.
Hodnja tim putem, uz dvjestotinjak hodočasnika po lijepom i sunčanom vremenu, na jednom je mjestu zastala zbog okrijepe koju je u Smiljanovoj Grabi priredila obitelj Marijane i Mile Jurić sa svojom djecom i unucima. Ta simbolika ostala je iz brutalne 1945., kada su stanovnici tog kraja dobacivali kruh i davali vodu zarobljenicima koji su u kolonama prolazili prema smrti.
Cijelim putem, po postajama, molio se Križni put o. Bonaventure Dude, posebno pisan za maceljske žrtve. Na Lepoj Bukvi uvijek se moli 12. postaja – Isus umire na križu. Ovdje su u jami pronađeni ostatci 21 svećenika i bogoslova, i zato je Lepa Bukva mjesto na kojem se zastaje, gdje župnik Vrbek pojašnjava hodočasnicima koji su tu prvi put što se upravo ondje dogodilo.
Na kraju križnog puta, nakon molitve na najvećoj grobnici Hrvata u Hrvatskoj, u crkvi Muke Isusove služena je sveta misa koju je predvodio župnik Vrbek. Čitanja je čitala Katarina Kovačević, a molitvu vjernika predvodio je predsjednik Udruge Macelj 1945. Vjekoslav Jaklin. Propovijed vlč. Alena Vrbeka bila je sažeta i posvećena muci Kristovoj i maceljskim žrtvama te je donosimo u cijelosti:
“Upravo smo prošli Križni put. Hodali smo s Kristom putem njegove muke, ali i putem patnje tolikih ljudi čije kosti počivaju u ovoj maceljskoj zemlji. Na ovakvom mjestu riječi postaju tiše. Ovdje šuma, zemlja i križevi govore više nego mnoge knjige. Ovdje osjećamo koliko ljudska povijest može biti teška kada čovjek zaboravi Boga i kada izgubi osjećaj za drugoga čovjeka. Današnje prvo čitanje iz proroka Hošee donosi snažan poziv: ‘Hajdemo se vratiti Gospodinu.’ To je jedna od najvažnijih rečenica korizme. Bog uvijek poziva čovjeka natrag – čak i onda kada je povijest ranjena, kada su ljudi počinili velike nepravde i kada su rane duboke. Bog ne govori najprije o kazni, nego o obraćenju. A onda čujemo još jednu važnu rečenicu: ‘Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.’ Koliko bi povijest bila drugačija da je čovjek slušao te riječi. Koliko bi patnje bilo manje kada bi se vlast, ideologija ili osveta zaustavile pred dostojanstvom ljudske osobe.
Macelj nas podsjeća kamo vodi svijet bez milosrđa. Ali današnje Evanđelje pokazuje i drugi put. Isus govori prispodobu o farizeju i cariniku. Farizej stoji pred Bogom uvjeren u svoju pravednost. Carinik stoji daleko, svjestan svoje slabosti i moli: „Bože, milostiv budi meni grješniku.“ Isus kaže da je upravo taj ponizni čovjek otišao kući opravdan. To je put koji nam Crkva predlaže u korizmi. Ne put oholosti, ne put osude drugih, nego put poniznosti i obraćenja.
Na mjestima poput Macelja kršćanin ne dolazi širiti mržnju. Dolazi moliti. Dolazi tražiti istinu. Dolazi povjeriti Bogu one koji su nepravedno stradali. Vjerujemo da Bog vidi ono što ljudi sakriju. Vjerujemo da Bog pamti ono što povijest pokušava zaboraviti. I vjerujemo da je posljednja riječ povijesti u Božjim rukama. Zato ova misa koju sada slavimo ima duboko značenje. U svakoj euharistiji Kristova žrtva postaje prisutna. On koji je i sam bio nepravedno osuđen, ubijen i pokopan, pokazuje da križ nije kraj. Uskrs je kraj. Dok slavimo ovu svetu misu, molimo posebno za sve maceljske žrtve – poznate i nepoznate. Molimo da ih Bog primi u svoje kraljevstvo gdje nema nepravde ni šutnje, nego samo svjetlo i mir. I molimo za nas: da nas povijest nauči poniznosti, da nas korizma nauči obraćenju i da naše srce uvijek bude sposobno za ono što Bog najviše traži – za milosrđe.”
Prema navodima na stranici Komunistički zločini, početkom svibnja 1945. godine, mnogi pomisliše: Prestao je pomor, prestali su dani najgoreg užasa! Službeno je završio najstrašniji rat u povijesti a Hrvatska je zbog mnogovrsnih sukoba bila osobito tragično razbojište. Još se, kako se navodi, pušila krv s naših njiva, još su jecala srca, još je plakalo svako oko, još su zjapile tolike otvorene rane s brojnih masovnih grobišta a jedno takvo veliko gubilište svakako je Macelj, za koji partizanski vodnik koji je bio najodgovorniji i najpovjerljiviji stražar vojne OZNA-e u Krapini, Mladen Šafranko svjedoči da u svojim šumovitim njedrima krije još 130 grobnih lokaliteta s oko 12.000 pobijenih vojnika i civila od strane Titovih partizana.
Macelj bijaše klaonica tolikih nevinih žrtava a potom nastupa šutnja sve do 1990. godine. Tada razni listovi i dnevni tisak počinju pisati o Maclju i maceljskim žrtvama, a sve je bilo okrunjeno prvim služenjem sv. mise za te nevine žrtve u Maclju 9. lipnja 1991., koju je predvodio kardinal Franjo Kuharić u nazočnosti osam do deset tisuća vjernika.
IZVOR: Facebook Posavski Zavičaj
