Majka hrabrost iz Gunje: Preminula Ruža Lucić, žena koja je u Domovinskom ratu dala svih devet sinova u obranu Hrvatske

„Majka hrabrost iz Gunje”: Preminula Ruža Lucić, žena koja je u Domovinskom ratu dala svih devet sinova u obranu Hrvatske

U 90. godini života preminula je Ruža Lucić, poznata kao „Majka hrabrost” iz Gunje — žena koja je u Domovinskom ratu 1991. godine poslala svih svojih devet sinova na bojišta diljem Hrvatske. Svojom životnom pričom utjelovila je simbol žrtve i snage hrvatske majke.

Zbog nesebične žrtve i moralne veličine, 2012. godine tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović odlikovao ju je Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske, koji se dodjeljuje za promicanje moralnih i društvenih vrednota. Upravo je Josipović podijelio vijest o njenoj smrti.

Život posvećen obitelji i domovini

Ružin život bio je obilježen gubicima, ali i neiscrpnom snagom. Još 1988. godine ostala je bez supruga, a sama je odgajala devet sinova i jednu kćer. U gunjanskom selu obrađivala je zemlju, uzgajala stoku i uporno se borila da joj se djeca školuju i odrastu u poštene ljude.

Kada je 1991. počeo Domovinski rat, Ruža je sinovima rekla jednostavno:

“Domovinu treba braniti.”

I poslušali su je. Najstariji sin Petar imao je tada 29 godina, dok je najmlađi Josip imao tek 16. Svi su stali na branik Hrvatske – kao gardisti, specijalci i policajci – prolazeći gotovo sva ratišta, od Slavonije do Dalmacije. Sudjelovali su u ključnim operacijama poput Bljeska i Oluje, a majka ih je sve to vrijeme čekala u svom domu u Gunji, iz koje nikada nije željela otići.

Unatoč svemu, imala je sreću koju mnoge obitelji nisu – svi su joj sinovi preživjeli rat. No, cijena njihove borbe bila je visoka. Petar, Mijo, Stjepan, Cvjetko, Antun i Josip iz rata su izašli bez fizičkih rana, dok je Zdravko kao djelatnik specijalne policije teško ranjen u Mirkovcima kada ga je pogodio dum-dum metak i napravio mu rupu u leđima. U toj je akciji poginulo dvanaest hrvatskih branitelja. Filip je u Strošincima nagazio na minu i od tada živio s tridesetak gelera u tijelu. Franjo je zarobljen u Bogdanovcima i proveo 42 dana u srpskom zarobljeništvu.

Ruža je kasnije znala govoriti:

“Srce mi je nekoliko puta kucalo tako jako kao da je predosjećalo nešto loše.”

Sjećala se i trenutka kad je Zdravko, odlazeći na bojište, tri puta pogledao prema kući – kao da zna da se možda neće vratiti.

Simbol majčinske snage i ponosa

Nakon rata, Ruža je ostala skromna i dostojanstvena, uvijek ističući da njezini sinovi nisu išli u rat radi privilegija:

“Moji sinovi su se borili za Hrvatsku, a ne za vojne mirovine. Meni je drago da su živi prošli ratišta, a sve drugo će doći na svoje.”

Unatoč ratnim stradanjima, život ju ni poslije nije poštedio. Tijekom velike poplave u Gunji 2014. godine, ostala je bez kuće i svih odličja koja je primila u ime sinova. Bila je prisiljena napustiti selo, a kasnije se borila i s bolešću. Posljednje dane provela je u osječkoj bolnici, gdje je i preminula. Pokopana je na mjesnom groblju u Gunji, u mjestu koje nikada nije prestala zvati svojim domom.

Ruža Lucić ostat će zapamćena kao simbol majčinske ljubavi i domoljublja – žena koja je, dajući sve što ima, pokazala što znači istinska žrtva za slobodu.