'Majka se svakog dana molila za sinove, i dok je umirala izgovarala je bratovo ime'

Taj 3. rujan 1991. bio je strašan od ranog jutra. Baranju su napadali sa svih strana. Granate padaju, meci frcaju,od života i smrti dijete te tek obična vrata. Četnik je s one strane, a mi u kući. Dijeli nas 20 centimetra. S braćom  Janošem i Tiborom  držali smo jedan položaj, a onda pobjegli u bratovu kuću koja je imala čvrst podrum. Tu smo se sakrili s još par branitelja. Prilikom premještanja, brat Tibor je ranjen u ruku. Uletjeli smo u podrum, on krvari, mi nemamo ni zavoja ni ničega da mu to zavijemo, prisjeća se kobnog dana kada je zadnji puta vidio svog srednjeg brata Tibora branitelj i dragovoljac Šandor Šileš iz baranjskog sela Bilja. 

U tom podrumu bili su do 17 sati. Isplanirali su izdržati do noći, a onda krenuti u proboj. 

- Bili smo svoji u svom selu, znali smo svaki atar, sva polja, i bili smo sigurni da ćemo se u okrilju mraka izvući iz sela živi i zdravi. No, oko 17 sati kroz selo su prolazili četnici i s njima vozila Hitne pomoći. Netko je vikao da svi ranjeni izađu na ulicu. Moj brat Tibor, valjda u šoku od gubitka krvi, uplašen, istrčao je iz podruma i predao se. Mi smo ga pokušavali zaustavili ali, gotovo, naš plan o bijegu pao je u vodu. Odmah su nas okružili, bacili smo oružje, odveli nas kojekuda - pripovijeda Šandor.

Nakon što su ih četnici razoružali, braću su razdvojili. Šandor i Tibor odvezeni su vozilom Hitne pomoći u Dardu, gdje su ozlijeđenog brata previli, a Janoš i dvojica susjeda iz Bilja, odvezeni su u Policijsku postaju gdje su se kasnije toga dana još jednom i vidjeli. Šandor je bio rezervni policajac i njega su odvojili te istu večer prebacili su Srbiju i u logor, dok su dvojicu braće zadržali u Baranji. Tada razdvojeni, više se nikada nisu ni vidjeli ni čuli. 

Do prije par godina obitelj Šileš nije znala ni gdje je najstariji brat Janoš jer je i on nestao s Tiborom. 

No njegovo je tijelo pronađeno.

- Kada sam na razmjeni saznao da braće nema, znao sam da je to to. Da više nema nade da ih nađemo. Previše vremena je prošlo. U svakom logoru u koji sam došao nadao sam se da ću bar jednog od njih tamo vidjeti. Najviše sam se nadao naći ih u Begejcima gdje je bilo 500 ljudi, ali ništa. Slutio sam da su ubijeni, iako tračak nade u tebi uvijek postoji - kaže tiho Šandor koji je sve ove godine sam brinuo o mami Margiti i tati Janošu, dok oboje nisu umrli, čekajući da im se sinovi vrate. 

Nisu izgubili nadu ni kada su saznali da je međunarodni Crveni križ okončao njihovo traženje u ožujku 1992. godine. Bilo je za pretpostaviti da se tada znalo da su Janoš i Tibor ubijeni ali nije bilo njihovih tijela ni dokaza. Tijelo ubijenog Janoša pronađeno je ‘zakvačeno’ na mostu u Bačko Palanci. Srbi nisu znali tko je pa su tijelo prevezli u Novi sad na obdukciju i nakon toga pokopan je na njihovom groblju pod NN. Godinama poslije pronašle su ga hrvatske institucije i ekshumiran je 2003. godine te pokopan na groblju u Bilju. 

Kada su pozvani na prepoznavanje ostataka, Šandor je imao priliku pročitati na ćirilici napisan zapisnik s obdukcije. Obitelj Šileš rat je zatekao u Bilju gdje su mirno živjeli. Janoš i Tibor radili su u Hrvatskim šumama. Janoš je bio oženjen, a Šandor i Tibor nisu. Bili su mađarska manjina, no to nikome nije smetalo.

- Nakon napada na naše redarstvenike u Borovu selu sva trojica smo se odmah prijavili braniti Hrvatsku. Braća su bili ZNG, a ja rezervni sastav policije. Držali smo straže po selu, pokušavali organizirati ozbiljniju obranu ako dođe do napada. Imali smo kalašnjikov, pumpericu, a ja i malokalibarsku pušku- priča Šandor koji je u vrijeme izbijanja rata imao 22 godine, a braća su bila starija od njega svaki po šest godina. 

- Siguran sam da su braću tukli i mučili. Nije mi jasno da ti netko s kime radiš može preko noći okrenuti leđa. Čuli smo, tijekom godina, da su braća još jedno vrijeme bila u Baranji, vjerojatno zatočeni. Služili su im kao radna snaga. Prema nekim svjedočanstvima ta grupa zarobljenih u Baranji trebala je biti prebačena u Dalj na dogovorenu razmjenu. Neki su razmijenjeni, a neki ubijeni. U jednoj od te dvije grupe bila su moja braća. Čuli smo da je autobus u kojemu je bio Tibor vozio neki četnik iz Borova sela koji je krenuo njih voziti na razmjenu, ali je, došavši u svoje selo, čuo da mu je ubijen brat, pa je sve ljude iz autobusa istjerao van i svi su taj isti dan ubijeni - kaže Šandor koji je prošao i svoju golgotu. 

Mama Margita svakoga se dana molila za sinove. Pokušavala je naći istinu o njima. U noći kada je umirala mama rekla je Šandoru: “Bio mi je Tibor, pozvao me je da dođem. Idem sine.” i sklopila je oči. Njene molitve da se pronađu kosti i njezinog drugog sina nisu bile uslišene. S osmijehom na licu pridružila mu se u vječnosti. Uz Tibora, još se jedan čovjek i danas, 29 godina kasnije, vodi kao nestao u cijeloj Baranji.