„Mali“ će i u Remetincu dobro zarađivati!

Ako netko iz Vlade ili kao zastupnik u Hrvatskom saboru, poput „Malog“, kako navodno u lopovskim krugovima, nazivaju bivšeg ministra zdravstva Vilija Beroša, bude osumnjičen za zlouporabu položaja i ovlasti te trgovanjem utjecaja u okviru zločinačkog udruženja, završi u Remetincu, i dalje će  primati enormnu plaću, kao „nagradu“ za svo zlo koje je učinio prije svega zdravstvenim djelatnicima, ali i bolesnicima.

Mediji izvještavaju da će svakog mjeseca i dalje primati plaću od 4000 eura!

To je inače bilo malo za „Maloga“, (kao i niz drugih pogodnosti), pa se navodno upustio u kolo s navodnim kriminalcima, koji su se s njim, kao ministrom, igrali kao školska djeca skrivača.

Ovog ministra nema na popisu hrvatskih branitelja, niti smo ikada čuli da se kao liječnik uključio u humanitarne akcije, odnosno da je negdje na bojišnici pomagao stradalnicima hrvatskog obrambenog Domovinskog rata.

Kad netko završi poput „Maloga“, onda odmah treba biti suspendiran, i po pitanju primanja plaće, ali i svega drugoga, do okončanja sudskog postupka. (Presumpcija nevinosti ili Nitko nije kriv dok mu se ne dokaže suprotno, nažalost ne vrijedi i za većinu medija).

Beroš nije osramotio samo svoju struku, svog političkog šefa,  već je još više ljudima ogadio politiku i političare. (svaka čast iznimkama), pa se, prije svega mladi, sve više pitaju: U što se pretvorio Hrvatski sabor, nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj?

Ovo državno tijelo, koje bi trebalo biti primjer i to na svim društvenim, političkim i inim razinama, srozalo se do dna. Može li niže?

Naime, nije nam poznato, je li u svijetu postoji neki sličan „sabor“, gdje od tako velikog broja  zastupnika na sjednicama obično sjede njih desetak - dvadesetak, i onda se sve pretvara u „igrokaz“, a najmanje u ono što je zadaća ovog tijela.

Ta mala skupina pretežno oporbenih zastupnika jednostavno se dobro zabavlja.

Lupaju kao Maksim po diviziji! (Svaka čast iznimkama).

Pričaju, pričaju – samima sebi!

Kad dođe do glasovanja (kad se „steknu uvjeti“) tada su saborske klupe, poglavito onih koji su na vlasti, pune, i što je najvažnije nema iznenađenja, jer svi glasaju kao jedan, odnosno kao oni u Sj. Koreji!

Možda bi stoga bilo najbolje (i najjeftinije) da se saborska zasjedanja održavaju jedino u dane glasovanja, tim prije što mediji, poglavito HRT (gdje nema cenzure?) na trećem ili četvrtom programu izravno prenose sjednice koje su od važnosti za one na vlasti.

Oporba može pričati i pričati.. Uvijek ima neki kao što je bio legendarni  „bago“ koji prigodom javljanja hrvatskih „nacionalista“, kad je tamo,primjerice, sjedio jedan  Glasnović, viče – „ugasi kameru“!

Kad se slučajno pita: pa, gdje su svaki dan toliki bogato plaćeni zastupnici, onda se dobije odgovor da rade i kad ne rade!

Slično je bilo i u komunizmu. Partija je radila i kad nije radila!

S druge pak strane, saborske sjednice povremeno dođu slušati i gledati i pojedini učenici raznih škola.

Kakvi su im dojmovi, i što mogu naučiti?