Marija je u Podravinu došla iz horora ratnog Vukovara: Bojala sam se izaći iz kuće…

S odmakom od više od 30 godina vedra je, nasmijana i pozitivna osoba, svjesna kroz što je prošla i kakvo životno iskustvo nosi.

Postoje životne priče koje su dobar materijal za cjelovečernji film, a ako se to i ne dogodi, crtice iz života mogu se pretvoriti u knjige. Marija Terek iz Subotice Podravske upravo tako odlučila je u knjige pretočiti svoja sjećanja iz ratnog Vukovara i svega što se tih ranih devedesetih događalo na istoku Hrvatske.

– Udala sam se u Vukovar, a radila sam u Osijeku u higijensko epidemiološkom odjelu. Kada je došlo ratno vrijeme uvukao se veliki strah, kuće su se dizale u zrak, bilo je puno prijetnji – prisjeća se.

Odlučila je pomoći kako god može

Kako je njezina djelatnost bila vezana uz sanitarne preglede, a tog posla više baš i nije bilo, odlučila se prijaviti kod glavne medicinske sestre tada već ratne bolnice u Vukovaru.

– Odlučila sam ići tamo raditi bilo što, medicina nije bila moja struka, pa sam u početku radila u bolničkoj apoteci, raspoređivala lijekove kojima nije istekao rok. Kako je vrijeme prolazilo počela sam raditi i na liječenju ranjenika. Učila sam svaki dan i bila svjesna da moram puno toga naučiti kako bih mogla što bolje pomoći – govori.

Njen suprug, inače inženjer zaštite na radu, nakon jednog je napada bio raspoređen u skupinu koja je krenula vaditi ljude ispod ruševina.

– On inače nije podnosio krv, a kao posljedica rada na tim ruševinama psihički je obolio, kao nažalost i mnogi tada. Kako se njegovo stanje pogoršavalo odlučila sam da ga odvedem iz Vukovara – prisjeća se te dodaje kako je njen suprug imao majku u Subotici Podravskoj. Odlučila ga je dovesti ovdje, a njenog je sina preuzela obitelj iz Varaždina.

Iako je otišla iz Vukovara, što je za mnoge tada značilo da ostaju izvan njega, njena je odluka bila da se ipak tamo vrati.

– Bila je to tada nemoguća misija, svi su bježali iz tog grada, avioni su letjeli iznad nas cijelim putem dok smo se vraćali. Kada smo došli u Vinkovce gdje smo tražili dalje prijevoz za Vukovar svi su mislili da sam prolupala jer se želim vratiti – opisuje.

U grad se uspjela vratiti te je nastavila raditi u bolnici, gdje je bila i prije odlaska.

– U cijelom tom kaosu mi smo pokušavali sve okretati na šalu, držalo nas je to. Sada kada gledam na taj period, mislim da sam bila fanatik i da sam iz tog razloga danas ovdje – mišljenja je.

Napisala dvije knjige

Dio je ovo priča koje je Marija Terek opisala u svojim knjigama “Moje sjećanje na Vukovar 1991. godine” i “Prognanica iz Vukovara”, a u kojima opisuje sve strahote koje su se tih godina događale.

– Pričala sam i tada ranjenicima da ću ih staviti u knjigu, znala sam da ću jednog dana sve to prenijeti na papir. Oduvijek sam voljela čitati, a tamo je bilo toliko materijala za knjigu jer se događaji kojima sam svjedočila teško mogu i zamisliti – kazuje.

Svih tih godina kaže nam kako nije osjećala strah, štoviše, on se kod nje pojavio tek kada je iz Vukovara otišla i doselila se u Suboticu Podravsku.

– Ovdje sam došla bez ičega, istraumatizirana i u strahu. Više sam se bojala izaći iz kuće nego što je to bio slučaj u Vukovaru. Trebalo mi je prvih deset dana da uopće izađem na dvorište – prisjeća se tih teških trenutaka.

U to vrijeme, odluka da se zaposlenici bolnice mogu zaposliti u bolnici mjesta u kojem se zateknu nakon progona, omogućila joj je da svoj radni vijek nastavi u koprivničkoj.

– Ovdje sam počela raditi, a kolegice su me jako lijepo prihvatile, pune suosjećanja. No, nisam sigurna koliko je u tim prvim mjesecima bilo koristi od mene, stalno sam pričala o ratu – govori te dodaje kako joj je to ipak pomoglo za stanje njene psihe.

Iako bez ičega, uz pomoć dobrih ljudi polako je počela svoj život vraćati u normalu, a onda su uspjeli i sagraditi kuću u Subotici Podravskoj u kojoj i danas živi.

– Uselili smo u ovu kuću na godišnjicu pada Vukovara, bila je još nedovršena i nije bilo struje. Imali smo svijeće, bila je to prava romantika – šali se.

Kako je njena želja bila da svoja svjedočanstva pretoči u knjigu, počela je razmišljati u tom smjeru, a prvu knjigu napisala je na posuđenoj pisaćoj mašini.

– Izdavačka kuća nije prihvatila moju prvu verziju, trebalo je sve to prebaciti u digitalnu verziju, angažirati lektora i urednika. Otišla sam kod Tatjane Mihaldinec koja mi je pomogla digitalizirati moje zapise i preporučila sve ostalo – govori.

Danas za život bira Suboticu Podravsku

Vedrog duha, po dolasku u Suboticu Podravsku shvatila je da joj najviše pomaže pjesma, pa se odmah uključila u crkveni zbor.

– Lakše sam kroz sve to prolazila uz pjesmu. I danas sam aktivna, u zboru umirovljenika sam već deset godina, a aktivna sam i u udruzi pikadista, prošle sam godine bila županijski prvak u pikadu – kroz smijeh će.

U Vukovar se svih ovih godina vraćala, tamo su čak i obnovili kuću, ali…

– Ljepše mi je sada ovdje, ovdje je mir, blaženstvo. Znala bih se vratiti u Vukovar, ali tamo onda sretnem razne ljude, tamo je još uvijek rat glavna tema. Ovdje s prijateljicama hodam po gorju, jako mi je lijepo ovdje – iskreno će Marija Terek.

U današnje vrijeme kada svakodnevno strepimo što će sljedeće napraviti politički lideri velikih zemalja, pa smo jedan dan u idiličnom svijetu, a već drugi dan prijeti se globalnim ratom, ovakve su priče pouka. Ono što je proživjela gospođa Marija može biti kao primjer da se ovakvi događaji ne ponove ni u kojem dijelu svijeta, iako smo nažalost svjedoci da se upravo to iz dana u dan događa.

– Imam dva unuka, sretna sam zbog toga. Rat je nešto strašno, ne želim novim generacijama da to ikada dožive. No, dobro je o tome nešto i znati, povijest se mora poštivati – zaključuje.