Marko Ljubić: Njih 12 i mi ostali

Smrt se uselila u ljudska srca i u Hrvatsku. Dvadeset i devet godina kasnije, bez obzira na ovogodišnju pandemijsku paralizu društva, Hrvatska ima umjetni problem kako obilježiti taj događaj i ostaviti trajnu poruku generacijama o tome što se događalo.

PIŠE: Marko Ljubić/Foto:FaH

Masakr 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, bio je nakon emitiranja te stravične slike na HRT-u jasan znak i zadnjem slijepcu što čeka hrvatski narod i s čime se moramo suočiti. U svijesti svakog čovjeka u Hrvatskoj tada je započela srpska agresija s potpuno jasnim rukopisom. Sve se vidjelo, nije trebalo postavljati pitanja, niti su se više mogle održati iluzije.

Smrt se uselila u ljudska srca i u Hrvatsku. Dvadeset i devet godina kasnije, bez obzira na ovogodišnju pandemijsku paralizu društva, Hrvatska ima umjetni problem kako obilježiti taj događaj i ostaviti, valjda trajnu, poruku generacijama o tome što se događalo.

Mrcvareći se s konstrukcijama iz 1941. do 1945. i događajima iz tog vremena, koje nameću idejni sljedbenici ubojica iz Borovog Sela, htjeli ili ne, magla prekriva 1991. i te događaje.

Kako ostaviti trajni znak sjećanja i upozorenja na događaj od 2.5.1991.godine u Borovu Selu? Culejovim izložbama? Spomenikom u Borovu Selu i mimohodom preživjelih suboraca svake godine ispod zatvorenih prozora i vrata lokalnih hrvatskih Srba pustom seoskom ulicom? Tu i tamo ovakvim ili onakvim priopćenjem, prigovaranjem državi ili javnim zgražanjem nad nadgrobnim epitafom srpskom vođi koji je predvodio taj pokolj? Sve je to potrebno. I sporedno.

No, ništa od toga nije hrvatska država. Jedini valjan spomenik njima dvanaestorici je – hrvatska država. Uvijek, svugdje na hrvatskom tlu i – tu gdje su umrli.

Jedina stvarna poema, ili himna, kako tko hoće, mladićima, koji su u tom srpskom zvjerinjaku umrli, da bi Hrvatska danas i valjda zauvijek živjela, bilo bi utemeljenje kampa za obuku specijalne policije Republike Hrvatske, sa stotinama mladića, nasljednika života i što je najvažnije, ideje za koju su umrli njih dvanaest. Ideje hrvatske države. Tada bi svako jutro s izlaskom sunca, seoskom ulicom, tutnjale čizme hrvatskih mladića uz pjesmu budnicu “Mi smo garda hrvatska”! I čuo bi se glas pjesme s neba.

Pjevali bi i njih 12. I njih tisuće, s pridruženim glasovima milijuna kroz povijest hrvatskog naroda. Pjesma slobode bi se čula na nebu i na zemlji. Jedino tako seoska ulica ne bi bila pusta za mimohoda, jer bi mimohod bio svaki dan, a ulica bi živjela s ljudima koji žele život.

I cijela bi Hrvatska svaki dan imala potvrdu da smo na zemlji hrvatskoj, da smo narod hrvatski, a generacije lokalnih hrvatskih Srba bi znale da je epitaf na grobu njihovog lokalnog ubojice laž i da su dečki koji trče i pjevaju u praskozorje njihov jedini izbor na toj zemlji i pod tim nebom. Bez toga i spomenik, i Stevine izložbe, i mimohod jednom godišnje, izgledaju kao sućutan jauk i plač gubitnika. Žrtvi za državu se mora država odužiti.

Počivali u miru Božjem.