Mate Kovačević: Trebalo je davno prije ustrojiti Hrvatsku pravoslavnu crkvu

U prostorijama Hrvatske kulturne zaklade-Hrvatskog slova 17. lipnja razgovaralo se o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi te nastojalo odgovoriti na pitanje: Što je hrvatska pravoslavna crkva u Hrvatskoj danas. Komentar Mate Kovačevića, hrvatskog novinara i političkog analitičara, objavljen krajem kolovoza u Hrvatskom slovu, prenosimo u cijelosti.

Danas je teško uopće govoriti o Hrvatima pravoslavne vjere, a pogotovo je nezamisliv bilo kakav rad na institucionalizaciji crkve kojoj pripadaju. Oni su, a ima ih preko 16 tisuća u Hrvatskoj, prisiljeni sakramentalno, obredno, jezično, a onda i nacionalno se uklopiti u Srpsku pravoslavnu crkvu, koja, usput rečeno, nezakonito djeluje na hrvatskom državnom području.

Uz to, Srpska pravoslavna crkva je bila idejni začetnik, organizator i jedan od glavnih oslonaca velikosrpske agresije na Hrvatsku pa bi se guranje više od 16 tisuća pravoslavnih Hrvata, koji su svoje domoljublje i privrženost hrvatskoj državnosti pokazali kao dragovoljci Domovinskoga rata, moglo zakonski kvalificirati ne samo narušavanjem prava na slobodni izbor, vjerske slobode i ljudska prava općenito, nego i izdajom vlastitoga naroda i domovine.

Možemo samo zamisliti kako bi svećenici SPC-a vodili pokopne obrede hrvatskih branitelja protiv kojih su do jučer vodili oružanu agresiju i otkidali komade teritorija hrvatske države, koje su branili upravo ti dragovoljci.

Vlasništvo nad nekretninama je drugo važno pitanje, a odnosi se na crkvena dobra koja nikad nisu bila u vlasništvu srpske crkve nego u vlasništvu hrvatskih pravoslavnih episkopija.

U pozadini tih imovinsko-pravnih odnošaja nije samo znatan novac što ga SPC danomice povlači iz Hrvatske, nego temeljna filozofija srpske crkve po kojoj se srpski teritorij vodoravno proteže sve dokle sežu granice njezinih metropolija, a krivotvorenjem, izmišljanjem i mitološkim predodžbama o povijesnoj ukorijenjenosti tako stvara osnovu i za povijesno pravo na osvajanje teritorija, što najbolje svjedoče aktualni događaji u Crnoj Gori, čiju je nedavno crnogorsku vlast uz pomoć SPC-a zamijenila prosrpska koalicija.

Premda nas manje-više, osim njezine dimenzije kao zločinačke organizacije, ne bi trebala zanimati povijest srbijanske crkve ipak je zbog javnoga znanja u Hrvatskoj potrebno istaknuti dokumentirano razbijanje mita o toj crkvi, koje je jasno, pregledno i sažeto obradio pravoslavni hrvatski episkop Aleksandar Ivanov.

On navodi Pismo Carigradskog patrijarha Jeremije I. Ohridskom arhiepiskopu Prohoru (Снегаров, Иван. История на българската Охридска архиепископия, София, 1932.), iz kojeg se vidi da t. zv. srpska Ipekska (Pećka) arhiepiskopija nije bila nikad priznata, jer cijela Ipekska (pećka) dijaceza (τὴν ἐνορίαν) kao i  Srbija pripadaju Ohridskoj arhiepiskupiji, a riječ je o Arhiepiskopiji Prve Justinijane i cijele Bugarske, što će SPC-u nakon Drugoga svjetskog rata poslužiti za osporavanje autokefalnosti Makedonske pravoslavne crkve.

Samoproglašenu pak pećku patrijašiju je prokleo carigradski patrijarh i izbacio iz zajednice pravoslavnih crkava, a dolaskom Turaka i ona je dokinuta. Nakratko su je, radi učvršćenja svoje vlasti, obnovili Turci pa opet ukinuli i sve stavili pod carigradsku jurisdikciju.

Oslobođenjem balkanskih naroda od Turske, nove države su uspostavile svoje autokefalne crkve. Srpska crkva nastaje 1830., a priznata je tek 1879.

U Habsburškoj Monarhiji i kasnije u Austro-Ugatskoj djelovale su četiri područne pravoslavne crkve, dok za četiri egzarhata u BiH Vlada nije predložila samostalnost, pa su nakon okupacije BiH (1878.), ostale pod jurisdikcijom carigradskog patrijarha.

Na prijelazu u 20. stoljeće Ruskoj crkvi se pridružila i Gruzijska. Na hrvatskom državnom području u sklopu Austro-Ugarske djeluju crkve u Karlovcima i Dalmaciji.

Nakon Prvog svjetskog rata nova država Kraljevina SHS je rješila status pravoslavnih crkava tako da je kralj Aleksandar 1922. sve pravoslavne crkve priključio srpskoj crkvi.

Ta agresivna politička organizacija nije samo vodila politiku razbijanja Katoličke Crkve, spriječila potpisivanje Konkordata između Svete Stolice i države, nego je poticala i masovne prijelaze na pravoslavlje, a u svom okruženju organizirala i militantne četničke skupine. Hrvatska povijesna znanost još ni danas, nažalost, nije otvorila to pitanje, premda su neki od prevjerenih postali i nakon uspostave komunističke Jugoslavije najvatreniji zagovornici progona pa čak i uništenja hrvatskoga naroda.

Raspadom Jugoslavije 1941. g. crkva u Makedoniji pripojena je Bugarskoj pravoslavnoj crkvi, a crnogorska je opet postala samostalnom pa je i novouspostavljena hrvatska država po kanonskom pravu pravoslavnih crkava imala pravo na pokretanje postupka za samostalnost pravoslavne crkve, što je i učinila na svome području.

Slomom hrvatske države 1945. uništena je i Hrvatska pravoslavna crkva, a najveći dio njezina klera na čelu s poglavarom Germogenom je smaknut.

Kad se početkom 90-ih godina raspala komunistička Jugoslavija i hrvatska stekla državnu nezavisnost stvorene su prilike za obnovu Hrvatske pravoslavne crkve. Premda su postojale inicijative do toga nije došlo, a vlast bivšega komunista Ivice Račana 2000. godine sklopila je ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom i tako ustanovi ne samo jedne strane i neprijateljske države, nego države-agresora omogućila nesmetamo djelovanje, čiji se rezultati mogu vidjeti u aktualnoj politici “srpskoga sveta”, koja je već sad stvorila atmosferu s početka agresije na Hrvatsku devedestih godina.

Slično kao što su potkraj tridesetih u okrilju srpske crkve po Hrvatskoj formirane terorističke četničke skupine, koje su javno i politički pokrivali hrvatski otpadnici tako se i danas u okrilju te svetosavske organizacije novače skupine zadojene mržnjom prema svemu što je hrvatsko i katoličko.

Institucionalno ustrojavanje Hrvatske pravoslavne crkve ne bi samo omogućilo hrvatskim pravoslavcima da prakticiraju svoju vjeru, nego bi smanjilo i intenzitet neprijateljskoga svetosavskoga djelovanja na hrvatskom državnom području, a znatnim dijelom spriječilo i krađu nacionalne kulture.

Ne dovodim u pitanje to što se jedan dio hrvatskih pravoslavaca nacionalno osjeća Srbima, oni to, premda su etnički različita podrijetla, danas doista i jesu, nu isto tako pravo je i onih pravoslavaca koji se osjećaju Hrvatima da slobodno očituju svoju pripadnost – i nacionalnu i vjersku te da u okviru svoje crkve koju su imali prije uspostave bilo kavih Jugoslavija prakticiraju vlastitu vjeru!

Nu unatoč tom za Hrvatski strateški važnom pitanju, uspostavi HPC-a se protive sve političke struje koje svoj kontinuitet, na ovaj ili onaj način, vuku  iz bivših Jugoslavija, svi protivnici hrvatske državne neovisnosti, a iz neznanja i mnogi dobronamjerni javni i politički čimbenici.

Kako, naime drukčije objasniti da u javnosti ugledni ljudi čak i kad polemiziraju sa svetosavskom politikom sve hrvatske zaslužnike iz povijesti, kulture pa čak i ratništva – Hrvate pravoslavne vjere, svrstavaju među Srbe, miješajući tako vjeru i naciju?

Nasuprot tomu, još uvijek nitko nije ponudio suvisao odgovor na aktualni problem posrbljavanja bunjevačkih Hrvata ili izdvajanja određene skupine i službenoga priznavanja bunjevačkoga jezika, što je samo prijelazni put u konačno posrbljavanje.

Na kraju, valja upozoriti kako i unutar Katoličke Crkve, što zbog ekumenskih, a što

poradi političkih razloga postoje stanoviti otpori ustrojavanju Hrvatske pravoslavne crkve.

Uostalom, utjecaj SPC-a na beatifikaciju kardinala Alojzija Stepinca možda to najbolje svjedoči.

Na kraju, valja mi biti iskren, politička odluka o ustrojavanju HPC-a, teško će biti donesena sve dok je na vlasti ili u suvlasti Milorad Pupovac i njegova bradata družina.

Nu unatoč tomu, na izgradnji države i nacije treba svakodnevno raditi!

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala