Miki Bratanić: "Taj naš branitelj, s Kalašnjikovom u ruci, bio je nenaoružan u odnosu na njih i njihove tenkove, avione i haubice s kojima su nas ubijali".

U redakciju Portala Dnevnih Novosti zaprimili smo od čitatelja facebook objavu hrvatskog književnika Mikija Bratanića u kojoj je isti prokomentirao  slučaj Miše Hrastova, hrvatskog specijalca iz Karlovca, od kojeg Republika Hrvatska potražuje više milijunski iznos radi slučaja ubojstva srpskih rezervista na Koranskom mostu u Karlovcu iz ratne 1991. godine

Objavu Miše Bratanića prenosimo Vam u cijelosti:  

"Vjerovatno ne znate da je 1995. godine u Turnju kod Karlovca sniman dio spota za pjesmu “Earth Song” pjevača Michaela Jacksona, u kojoj se on među ostalim pita “Jeste li ikad zastali kako bi primjetili svu onu djecu ubijenu u ratu?”.

Baš te 1995. godine, neposredno nakon Oluje i oslobađanja od jugoslavenske tj velikosrpske agresije, vozivši iz Splita prema Zagrebu, zastao sam u Turnju.

Zastao sam i promatrao tragove nečovještva na našim kućama, cestama, životinjama, prirodi, te pokušavao zamisliti ljudsku bol i patnju.

Nisu slučajno Karlovac i Turanj odabrani kao lokacija za snimanje, jer to je bio vrlo realističan kadar za prikazivanje užasa. Taj užas koji je prijetio zauzimanjem Karlovca i rušenjem Hrvatske, zaustavljen je na Koranskom mostu. Most je napravljen da spaja ljude, ali baš na tom mostu bilo je potrebno razdvojiti ljude od onih koji to nisu. Odvojiti čovječnost od nečovječnosti, te reći STOP agresiji i neljudskosti.

Sve ovo danas izgledalo bi kao neka davna svršena priča iz prošlosti da nema pravomoćne presude hrvatskog pravosuđa iz ovih dana u kojem naš hrvatski branitelj mora platiti 2,5 MILIJUNA KUNA odštete za 13 ubijenih agresorskih vojnika baš na tom Koranskom mostu, uz dodatne troškove i odštete ovog procesa od 8,5 MILIJUNA KUNA, što će platiti Republika Hrvatska, što znači svi mi.

Netko će reći da ti agresori nisu bili naoružani, pa je time njihovo ubijanje zločin.

A ja ću reći da je taj naš branitelj s Kalašnjikovom u ruci bio nenaoružan u odnosu na njih i njihove tenkove, avione i haubice s kojima su nas ubijali. Njegova obitelj na koju se pucalo bila je nenaoružana, kao i sve druge naše obitelji diljem Karlovca i Lijepe naše. Svi smo mi bili nenaoružani.

O nenaoružanima u VUKOVARU neću ni govoriti.

O nepoznatom broju tisuća nenaoružanih ratnih i civilnih vojnih zarobljenika iz 1945. pobijenih i bačenih u jame od strane iste JNA neću govoriti.

O mnogobrojnim nenaoružanim intelektualcima pobijenim za vrijeme stare i nove Jugoslavije neću govoriti.

O svim drugim neizmjernim zločinima nad nenaoružanim ljudima počinjenim u ime Jugoslavije i Velike Srbije pod simbolima kokarde i zvijezde petokrake kroz čitavo stoljeće neću govoriti.

Neću govoriti jer to ne može stati ni na jedan papir ovog svijeta.

Bilo bi pošteno i pravedno osuditi tog našeg branitelja, ako to zaslužuje, da smo prije ove njegove osude, presude i kazne naplatili svako ubijeno dijete, majku, oca, razrušenu kuću, crkvu, kulturno dobro i sve ono što su nam uništili četnici i pripadnici JNA naoružani do zuba u agresiji na nas nenaoružane.

Bilo bi pošteno i pravedno osuditi tog našeg branitelja, ako to zaslužuje i platiti nekome odštetu, ako to zaslužuje, da smo prije toga osudili i naplatili 65 MILIJARDI DOLARA procjenjene ratne štete koju su nam načinili ovi agresori.

Ali NISMO osudili nikoga, ni naplatili nekome. NISMO.

I zato je ova osuda, presuda i kazna našem branitelju, a odšteta agresoru neprihvatljiva i neprobavljiva.

Netko će reći da je pretvorba veća pljačka od ratne štete.

A ja ću se po tko zna koji put zapitati:

A zašto nismo riješili i jedno i drugo?

Zašto nismo vratili opljačkano u pretvorbi i porušeno u ratu?

Zašto ne i jedno i drugo, a ne ni jedno ni drugo?

Netko će reći da povijest treba zaboraviti i okrenuti se budućnosti.

A ja se pitam zar je ovo povijest? Zar se ovo ne događa danas.

I zar nam se ovo neće događati i sutra, u budućnosti.

Netko će reći tko zna što samo da skrene pažnju s ovih problema koji su u temelju svih ostalih naših problema. Jer kad preskočiš Vukovar ili Turanj, ništa ti nakon toga nije problem preskočiti.

Kad preskočiš ovo nad ničim se više nemaš obraza zaustaviti. Nad ničim.

Želim po tko zna koji put javno reći kako nisam dio ovog licemjerja i sramote.

Zato ovo pišem. Zbog sebe i svoje osobne kulturološke higijene.

Jer ovo što se u Hrvatskoj događa davno je prešlo granice ljudske tolerancije.

I neću predlagati ništa, niti pozivati ikoga na išta, niti osuđivati, niti prosuđivati.

Samo ću konstatirati da je u ovom zločinu protiv ljudskog razuma uključen svatko od nas.

Jer sudski progon ovog našeg branitelja traje dva desetljeća. U međuvremenu su se mijenjali i predsjednici vlada i država i sudova, ali namjera da se isključivo osude oni koji su nas branili od agresije i stvaranja treće Jugoslavije tj Velike Srbije ostala je konstanta naše državne politike.

Nikako nije normalno da u Hrvatskoj postoji i djeluje stranka koju su osnovali jugoslavenski tj. velikosrpski ratni zločinci koji su ubijali i rušili Hrvatsku i da je ta stranka u vlasti s najvećom hrvatskom državotvornom strankom.

Nije normalno da se agresori nagrađuju, a branitelji proganjaju.

Nije normalno da predsjednici naše države pljuju po braniteljima i štite jugoslavenske zločinice, a predsjednici vlade koaliraju sa strankom jugoslavenskih zločinaca i obnavljaju spomenike jugoslavenskim zločinima.

Nije normalno da mi plaćamo odštetu za rat nastao njihovom agresijom, a oni nama ništa.

Nije normalno da se naša djeca uče kako smo za rat krivi mi, a oni su bili mirotvorci.

Nije to normalno. I ako to prihvatimo kao normalno, onda mi nismo normalni.

Onda nenormalno postaje normalno.

Onda je normalno da ljudi masovno odlaze iz ove države.

Baš zato je sve što se događa u Hrvatskoj zapravo normalno. Sasvim normalno.

I rado bih rekao kako razumijem svoje poznanike i prijatelje koji su u politici, pogotovo one u najvećim strankama SDPu i HDZu, posebno branitelje iz tih stranaka, a koji šute o ovome, jer kao moraju šutjeti. Rado bih rekao kako ih razumijem. Ali ne razumijem ih. Nikako ih ne razumijem.

Ne razumijem za čije to dobro oni šute.

A što su ti “nenaoružani” kojima danas plaćamo odštetu radili narodu Karlovca i Turnja, ali i cijele Hrvatske, pogledajte na fotografijama Dinka Neskusila, koje sam odabrao iz njegove bogate ratne foto arhive.

Stara poslovica kaže; “Pametnom dosta”, ali ne treba ovdje nikakva pamet: “Normalnom dosta!”. Ako normalnih još uopće ima ovdje.

Upravo dok pišem ove zadnje retke primih vijest da se rodna kuća Antuna Gustava Matoša, u kojoj je hrvatski kulturni centar, stavlja na ovršnu prodaju tj na dražbu.

Zaključio bih zato ovaj moj osvrt upravo njegovim mislima, samo jednim od mnogih zbog kojih se i na njega vrši agresija:

“Diži se, Hrvatsko! Jer iako smo sami i slabi, u početku bijaše hrvatska riječ i riječ HRVATSKA će biti djelo!”"