Milanovićeva ‘Treća republika’ mogla bi krenuti u rat s moćnom institucijom: Lovi apsolutnu vlast
Davno prije nego što se kandidirao za predsjednika, Zoran Milanović izjavio je kako treba ukinuti neposredan izbor šefa države i vratiti ga u Sabor, da ga biraju saborski zastupnici. A onda se kandidirao 2019. i – pobijedio. No čak i tada rekao je kako treba uvesti čisti parlamentarni sustav, a to znači da bi zapravo ukinuo predsjedničke izbore. Naravno, zato što sada opet želi biti premijer, i to s kancelarskim ovlastima.
Izgleda da je upravo to u pozadini teze o trećoj republici koju najavljuje – Hrvatska je najprije imala predsjednički sustav u kojem je Franjo Tuđman imao tako velike ovlasti da je sam birao i članove Vlade. Onda je nakon njegove ere to ukinuto pa je sustav promijenjen u sadašnji model, u kojem postoji neposredan izbor zastupnika, a i neposredan izbor predsjednika. Milanović sada predlaže treću republiku u kojoj će Sabor biti iznad svega, pa će zastupnici birati predsjednika države između sebe, a predsjednik Vlade bit će toliko moćan da će u praksi primijeniti njemački kancelarski sustav u kojemu šef Vlade ima ogromne ovlasti, pa i one o zapovijedanju vojskom tijekom rata.
Takav sustav pretpostavlja ogroman autoritet predsjednika Vlade koji samostalno kreira politike, a ministri su samo njegova produžena ruka, bez značajnije mogućnosti donošenja odluka. Iako se bira također u parlamentu, kancelar ima mnogo veće ovlasti i opseg odluka od, primjerice, hrvatskog premijera, premda se u nekim od ovih deskripcija itekako može pronaći i opis aktualnog premijera Andreja Plenkovića. No, ako Milanović provede svoj plan, Plenkovićev sadašnji status bit će mala beba prema onome što Milanović planira kad je riječ o širini ovlasti.
Ukidanje konkurencije
Jer ono što Milanovića zanima jest zapovijedanje vojskom. A pritom s takvom promjenom de facto više ne bi bilo predsjednika države – odnosno, on bi bio figura, fikus, smokvin list. Zapravo bi nestala svaka mogućnost “tvrde kohabitacije” i Milanović bi si faktički ukinuo konkurenciju. Sva vlast bila bi u rukama premijera, to jest Milanovića, od vanjske politike, vojske do svih resora, a predsjednik bi bio čisti fikus. Ako bi se obje dužnosti birale u Saboru, to bi značilo da bi ista većina koja podržava premijera jednako tako podržavala i predsjednika pa kohabitacija ne bi mogla ni postojati. Jednostavno, bili bi iz iste stranke ili koalicije.
I upravo je to Milanovićev cilj, da ovlada svim polugama izvršne vlasti i oformi Vladu u kojoj nitko ne bi propitivao njegove odluke, slično kao što sad neformalno vlada SDP-om, gdje se nitko ne usudi proturječiti njegovoj želji da krene u izvršnu vlast a da prije toga nije podnio ostavku na Pantovčaku. Tu je i ideja koja se sve više spominje u Milanovićevu krugu, a to je ukidanje Ustavnog suda. Ni sami pravni stručnjaci ne slažu se je li to pravno ili političko tijelo – ustavni suci biraju se podrškom Sabora i bez dvotrećinske većine, dakle, da nema dogovora najvećih stranaka i klubova, ne bi bili tamo.
Pritom su i sami često političke osobe, neki od njih bili su i ministri poput “pipl mast tras as” Ingrid Antičević Marinović, ili zastupnici kao Mato Arlović ili Josip Leko. Način na koji Milanović danas o njima govori, kao o bandi i gangsterima, jasno pokazuje da on doista ima ideju o ukidanju Ustavnog suda. To bi bila jedna od njegovih političkih “inovacija” takve treće republike. Ima zemalja koje nemaju Ustavni sud, to ne bi bio izuzetak, a ovlasti bi uvelike bile prenesene na Vrhovni sud, gdje Milanović ima svog Radovana Dobronića koji može podržati sve njegove (sporne) odluke.
I prije se o tome govorilo
I prije je u Hrvatskoj bilo rasprava o tome što bi sve značio kancelarski sustav, koji, eto, uz jakog premijera može dovesti čak i do odluka o ukidanju Ustavnog suda. Nekadašnji mag ustavnog prava, sada pokojni Smiljko Sokol, predlagao je svojedobno takav sustav, ali s idejom da se predsjednik države bira dvotrećinskom većinom u Saboru. To Milanovića ne bi zanimalo jer ga tako široka koalicija koja bi s dvije trećine podržala bilo koju odluku jednostavno ne zanima. Zna da to nije moguće pa toliko “demokratski” ne bi ni išao.
Sokol je tada objašnjavao da je neposredan izbor uzrok konflikata, a to smo se, ako ikad, uvjerili s Milanovićem na Pantovčaku i Plenkovićem u Banskim dvorima. Na ovaj način konflikata ne bi bilo jer se ne bi imao tko sukobljavati, a ni zašto jer bi predsjednik bio protokolaran i potpuno nebitan.
O ovoj temi govorio je ovih dana i Dragan Markovina, koji se izravno referirao na francusko uređenje kroz povijest pa je ocijenio da se ovakvim prijedlozima o trećoj republici Milanović oslanja na Charlesa de Gaullea, ali onda je i sam zaključio kako to zapravo nema nikakve veze s promjenama francuskih republika, kojih je dosad bilo pet, jer je de Gaulle jačao baš predsjedničku funkciju, a slabio premijersku. Kod Milanovića, to bi bilo obrnuto.
Ako prođe, prođe
Poanta je da Milanović želi oko sebe politički “male” i nebitne ministre. Njegova vlada iz 2011. za to bi bila vlada giganata, iako su u njoj bili neki posve nekompetentni ljudi kao što je vlasnik poljoprivredne apoteke Tihomir Jakovina ili jedan Gordan Maras. Sada je plan okupiti niz stranaka koje su potpuno nepovezane, to populistički nazvati “vladom nacionalnog spasa” (ne zna se točno od čega), i u hrpi političkih patuljaka vladati kao Kralj Sunce.
Milanović je mjesto predsjednika Sabora obećao Ninu Raspudiću iz Mosta, a u Vladi bi bila Marija Selak Raspudić, pa razni politički neiskusni amateri iz Možemo, a ako se svi slože, i neki iz DP-a. U takvoj konstelaciji bilo bi mjesta za pripadnike SDP-a kao što je sam Peđa Grbin, a i još neki Milanovićevi pouzdanici, svakako Orsat Miljenić i drugi s kojima osmišljava ovakve pravno-političke bravure kao što je prelazak s Pantovčaka na drugo brdo.
No, da bi stvorio vladu nacionalnog spasa u kojoj će ideologija biti drugorazredna, a dominirat će podređenost njemu kao premijeru, ta vlada upravo mora biti izabrana i sastavljena od niza manjih stranaka, odnosno politički razmrvljena. Upravo u nekoherentnosti i heterogenosti bio bi izvor Milanovićeve moći jer bi njegova figura natkrilila sve razlike između stranaka koje bi ga u tome podržale u Saboru.
Izgleda da su u ovoj priči birači manje bitni – plan je da se spoje nespojive politike Možemo i jednog DP-a ili Mosta, a sve pod krinkom borbe protiv zločinačke organizacije HDZ-a i Milanovićeva osobnog neprijatelja, Andreja Plenkovića. Da je to korak unatrag u smislu razvoja demokracije, svima je jasno. Ali Milanović se vodi starom poslovicom APP da svrgne AP-a – ako prođe, prođe.
Izvor:dnevno/Foto: Fah
