MJESEČENO UMRE VIŠE OD 5.000 HRVATA! Šterc upozorava i upire prstom u politiku: ‘Žele nam to objasniti procesom koji zahvaća cijelu Europu, a to nije točno’

NAVIKAVANJE NA SMRTNOST

Usprkos nastojanjima podizanja determinizma ili u osnovi opće određenosti događanja u društvu i prostoru na razinu znanstvenog doživljaja stvarnosti, primjera apsolutne određenosti (determiniranosti) ima u društvenom i prirodnom okruženju relativno malo. Društveno je okruženje u osnovi više uvjetovano ili stohastičko, dok su u prirodnom okruženju određenosti (determinizmi) rijetkost pa stoga treba razlikovati u hrvatskom izričaju odrednice od uvjetnica. Matematičko određenje kada točno ili egzaktno jedna veličina određuje drugu u različitim okvirima, uvjetima, djelatnostima, postupanjima i objašnjenjima u društvenom, javnom, političkom i sličnom djelovanju ne postoji, ali zato postoje primjeri prema kojima bi se takvo određenje moglo pripisati determinaciji s obzirom na učestalost, upornost primjene, jasnu usmjerenost, razložnost, posljedičnost, pa u konačnici i osobnu usmjerenost. Poseban bi primjer određenosti, a ne uvjetovanosti, izjašnjavanja i postupanja koji gotovo programiraju recentne političke stavove praktički u svim okolnostima (pozitivnim i negativnim), mogla biti hrvatska ideološka nasljednost vezana za prostorni okvir bivše zajednice na ovim prostorima.

Jednosmjerna nasljednost

Pritom se ne uvažavaju povijesne okolnosti i zbivanjima u prošlim vremenima, presude na međunarodnim sudovima, brojna znanstvena dokazivanja, ali ni hrvatska sadašnjost i naročito hrvatske nacionalne razvojne potrebe. Ideološki se nasljedni determinizam, u kojem se negiraju sve pretpostavke i potrebe teško izborene hrvatske slobode i samostalnosti, podigao na višu političku javnu i operativnu razinu i dosegnuo razinu negacije hrvatske stvarnosti, samostalnosti i slobode, što se objektivno može nazvati antihrvatskim djelovanjem.

Povodi takvom djelovanju mogu biti različiti i svakodnevni i uvijek su politički jednosmjerni, lišeni svake nacionalne atribucije, ali uvijek podvođeni pod opća dobra i brigu za ukupnu populaciju neovisno o stvarnim potrebama njezina opstanka, nastavka i ukupnog razvoja. Politička mimikrija temeljena na nasljednoj ideologiji ne mijenja se uopće ni na primjerima smrtnosti niti na primjerima postavljanja javne brige u jednom slučaju na sav ostali puk. Ideološka je nasljedna pripadnost temelj svega, a prije svega negativnog odnosa prema Hrvatskoj – zemlji u kojoj postoje, djeluju i rade i u kojoj su proračunski nagrađivani za svoje djelovanje od ostalog hrvatskog puka. Naravno i uz trgovinsku suglasnost recentne izvršne interesne ideologije koja im je samo formalna suprotnost u najavama djelovanja za opće dobro.

Jednosmjernost djelovanja i postupanja nasljednih ideologa jasno se očituje upravo ovih dana po učestalosti izravnih i nedvosmislenih izričaja o Hrvatskoj kao promašenom projektu, o Hrvatskoj kao zemlji koja nije trebala biti ni obranjena od agresije, o Hrvatskoj koja treba nestati, o Hrvatskoj koja nema što slaviti, o Hrvatskoj koju treba napustiti svatko razuman, o Hrvatskoj koja nema budućnost i puno još sličnog tomu.

Navikavanje na smrtnost

Hrvatska, naravno, kakvu smo doživjeli povratkom hrvatskih ratnika nakon Oluje, nakon košarkaškog finala na Olimpijskim igrama s najvećim timom ikad nasuprot, nakon trećeg mjesta na svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj, nakon Goranova osvajanja Wimbledona i povratka u Hrvatsku i Split, nakon povratka s nogometnog Olimpa iz Rusije i neponovljivog zagrebačkog i hrvatskog zajedništva, ispraćajem velikog Olivera i još puno sličnih potvrda nacionalnih vrijednosti, nije njihov obrazac kakva bi Hrvatska mogla i trebala biti. Nasljedna i interesna ideologija postavljene su nasuprot nacionalnom idealizmu na kojem bi se trebalo temeljiti svako izvršno političko djelovanje i udruživanje pa su navikavanja na smrtnost i prirodni nestanak postala stvarnost.

Borba između nasljedne i interesne ideologije u trgovinskom izvršnom udruživanju malo toga ostavlja hrvatskom običnom puku pa se i navikavanje na smrtnost hrvatske domicilne populacije smatra i tumači općim procesom koji zahvaća cijelu Europu. Nebitno je politički što to nije točno i što demografske negativnosti najviše ugrožavaju od svih europskih zemalja upravo Hrvatsku – zemlju koja ionako po ideološkim nasljednim deterministima ne treba ni postojati. Koliko god se hrvatski izvršitelji trudili politički ublažavati demografsku kataklizmu i uza sva uvažavanja lokalnih gradskih i općinskih poticajnih postupanja, neumoljivost se službene statistike u pogledu prirodnog nestanka i supstitucije stanovništva ne zaustavlja, a kamoli trendovski mijenja. Prirodni se pad ukupne hrvatske populacije nastavlja, njezina smrtnost i starost se pojačava, a supstitucija stanovništva imigracijom postaje novi demografski izazov koji se tek naznačuje u znanstvenim istraživanjima, projiciranjima i predavanjima. Politički je to još tema izvan interesa i potrebe postupanja, dok je u postavljenim ideološkim, pozicijskim i stručno-znanstvenim podaničkim okvirima zapravo nema.

Najnoviji podaci službene demografske statistike o prirodnom kretanju stanovništva i vanjskim migracijama Republike Hrvatske iz Državnog zavoda za statistiku RH od 29. srpnja ove 2022. godine egzaktno potvrđuju nastavak hrvatske demografske erozije, uz apsolutno male oscilacije prema prethodnoj godini.

Trend smrtnosti

1. Prirodni je pad stanovništva (više umrlih nego rođenih) u prvih šest mjeseci ove 2022. godine iznosio 13.686 osoba i tek je u odnosu na prošlu godinu u istom razdoblju nešto manji za 187 osoba. Usporedba pak s prethodnim godinama u istom razdoblju pokazuje takvo ubrzanje nad kojim bi se trebao zamisliti svatko u ovoj zemlji, neovisno o ideologiji koju slijedi. Porast je u odnosu na npr. 2020. godinu za čak 4555 osoba (prirodni pad 9131 osoba).
2. Usprkos svim izričajima s političkih visina o velikim postignućima u pogledu demografske revitalizacije u prvih se šest mjeseci ove godine rodilo 938 djece manje nego u istom razdoblju prošle 2021. godine (broj rođene djece 2022. 16.801, a 2021. 17.739).
3. Hrvatska će vjerojatno i ove godine, kao što je i prošle, prijeći 60.000 ukupno umrlih, odnosno prosječno bi mjesečno umiranje bilo preko 5000 osoba, a dnevno oko 165 osoba. Kako je povećano iseljavanje u odnosu na prošlu godinu, a povećano je i starenje ukupne hrvatske domicilne populacije uslijed svih navedenih demografskih negativnosti, uzlazni će trend smrtnosti biti očekivani nastavak.
4. Zamjena ili supstitucija stanovništva u Hrvatskoj je novijeg datuma i intenzivnije je započela 2018. godine i u razdoblju od 2018. do 2021. godine u Hrvatsku se uselila ukupno 134.081 osoba, a iselile se 154.133 osobe. Migracijska je bilanca bila -20.052 osobe, dok je negativna migracijska bilanca u samo jednoj, npr. 2017. godini, iznosila čak 31.799 osoba.
5. Navikavanje na prirodni nestanak, veliku smrtnost i supstituciju stanovništva postaje u Hrvatskoj politička navika, a javno se problem podiže tek kad se osjeti potreba ideološkog raskoraka i jednosmjernog tumačenja neuređenosti hrvatskog društva i praktički svih njegovih segmenata.
6. Izravna je korelacija velike smrtnosti u Hrvatskoj s velikom starošću ukupne hrvatske domicilne populacije (među najstarijim smo populacijama u Europi i svijetu, što potvrđuju i stručnjaci UN-a), odnosno s demografskim negativnostima vidljivima sa svakim novim službenim statističkim pokazateljem koji obznani Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske.
7. Ostali neosporni uzroci kao što su neuređenost zdravstvenog sustava, osobni odnos djelatnika prema pojedincima, odlazak medicinskog osoblja u druge razvijenije i uređenije zemlje i slično, politički se podižu na javnu razinu u pravilu i po potrebi ideološkog negiranja hrvatskog sustava. Pritom se ne postavljaju nikad pitanja o više od 160 osoba koje dnevno umiru u Hrvatskoj ili npr. kako se ideološki nasljedni i interesni politički sustavi odnose prema djelatnostima o kojima praktički ovisi život ili prema djelatnostima o kojima ovise znanje, sposobnosti i budućnost zemlje. Primarno se to odnosi na liječnike, medicinske sestre i nastavnike, koji svi u odnosu na politički zatvoreni i zaštićeni krug unutar svoje ideologije imaju nemjerljivo manju socijalnu, radnu, financijsku, stambenu i svaku drugu sigurnost.

Suprotni pristup

Nastavak ideološkog raskoraka između političkog miljea i hrvatske stvarnosti vidljiv zanemarivanjem pozitivnosti i ipak postojećeg nacionalnog idealizma unijet će nove negativnosti u već postojeći društveni i prostorni nesklad u Hrvatskoj. Istraživanja su potvrdila kako upravo ideološki determinizam najviše negativno djeluje na mladu hrvatsku populaciju, a njegovo dodatno zatvaranje u sljedbeničke krugove ili krugove iste ideološke pripadnosti sasvim sigurno, neovisno o mogućim izbornim promjenama, neće niti može voditi prema uređenosti. Društvo u kojem po nizu osnova na javnoj sceni po svim pitanjima dominira politička prosječnost ili kao npr. u Hrvatskoj ideološka nasljednost niti ide putem izvjesne budućnosti niti razvija razvojne pretpostavke u skladu s potencijalom svog društva i prostora.

Veliku ulogu u tome ima i novinarski pristup, naročito u sagledavanju i prenošenju nacionalnih razvojnih potreba i uvođenju pozitivizma u hrvatsku stvarnost koji neosporno postoji izvan političkih zatvorenih prosječnih krugova. Potrebni su samo mali poticaji kroz primjere postupanja običnog puka i odmak od svakodnevnih političkih lamentacija o apsolutno svemu što opterećuje hrvatsku stvarnost. Koga briga npr. u Švicarskoj što misli o razbijanju atoma ili o putu u daleku galaktiku netko od pozicijskih ili opozicijskih političara bez dodira s tom problematikom?

Hrvatskoj je suprotni pristup jednostavno nametnut, a politički je i pozicijski i opozicijski sustav s izmjenom izvršnog upravljanja nakon 2000. godine podignut na razinu apsolutne moći u nasljednim ideološkim manirama, koje uključuju, naravno, i ideološku determinaciju prihvaćanja hrvatske stvarnosti, samostalnosti i slobode. Dodatno i apsolutnu dominaciju nad svime što nas okružuje.