Mladen Pavković: Bio je to veliki dan, dan za kojeg smo živjeli, ali hoćemo li ga dostojno obilježiti?

Približava se 15. siječnja – dan kada je Hrvatska 1992. međunarodno priznata.

Međutim, sve smo više svjedoci da kod nas takvi i slični povijesni datumi malo ili ništa ne znače, ili bolje rečeno o njima mladi gotovo  nemaju pojima, umjesto da se i uoči toga dana održi barem jedan školski sat na tu temu.

Prvi hrvatski predsjednik, vojskovođa i pobjednik hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata dr. Franjo Tuđman, u obraćanju naciji preko malih ekrana toga je dana uz ostalo rekao:

-„Današnji dan-15. siječnja 1992.- bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu četrnaest  stoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost, i raskinula svoje državno-pravne veze s bivšom  jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti“.

Europska zajednica, koju su činile 12 zemalja (Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska i Velika Britanija) objavile su zajedničku odluku kojom priznaju  Republike Hrvatsku i Sloveniju.

Toga dana, u Zagrebu je otvorena njemačka ambasada, što znači da je ova država prva koja je uspostavila diplomatske odnose s Republikom Hrvatskom.

Bila je to iznimno radosna vijest za sve građane naše države, a poglavito za hrvatske branitelje.

Prije članica EU Hrvatsku su priznale i Sveta Stolica, Njemačka, Island, Estonija, Litva, Latvija, Slovenija, Ukrajina i San Marino.

Ali, kad bi objavili kviz koja je prva država koja je priznala  Republiku Hrvatsku malo bi ljudi, a osobito mladih to znalo. Riječ je o Islandu, koji nas je priznao još 19. prosinca 1991.

Što znamo o ovoj državi koja nije kalkulirala? Malo ili ništa, odnosno mnogi je ne bi znali naći ni na zemljopisnoj karti!

Toliko o  poznavanju hrvatske povijesti!

Nu, kad se već prisjećamo ovog važnog dana, moramo se prisjetiti i što je dr. Franjo Tuđman 15.siječnja govorio brojnim spontano okupljenim građanima na zagrebačkom središnjem trgu u večernjim satima: Rekao je:

:„Kako bih mogao izdržati u svom uredu, a da nisam sa svojim narodom. Moj dan je protekao radno, kao obično, ali isto tako i posebno. Dan za koji smo živjeli svi mi kao i naši preci. Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države“ te dodao da će ovaj datum „biti uklesan zlatnim slovima u cijelu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu, između Mure, Drave, Dunava i Jadrana“.

Dva dana nakon toga, u Hrvatsku je doputovao Francessco Cossiga, predsjednik Republike Italije, prvi strani državnik koji je službeno posjetio Republiku Hrvatsku, a samo dan poslije  u Zagreb je stigao i austrijski ministar vanjskih poslova dr. Alois Mock, i bio nazočan svečanom polaganju ploče s natpisom: Ambasada Republike Austrije (na Jabukovcu).

Ostalo je povijest.

Za ovaj iznimno značajan događaj, najviše su zaslužni hrvatski branitelji, od kojih su mnogi već tada dali svoje živote i zdravlje za ovo što danas imamo.

Međutim, kako vrijeme ide, sve se manje, kako smo već rekli, pozornosti pridaje danu priznanja Republike Hrvatske, baš kao i svemu drugome što je vezano uz Domovinski rat ili velikosrpsku agresiju.

Žalosno je i jadno, što se jedan dio  hrvatskih građana, pa čak i političara,  ponaša  kao da smo ostvarili „banana republiku“, a ne državu.

Tog 15. siječnja 1992., kada je Hrvatska postala međunarodno priznata, gotovo trećina zemlje bila je pod srpskom i inom okupacijom.

Na stvaranje hrvatske države i na njezine junake, ako se tako nastavi, još malo pa će nas, da se našalimo, podsjećati tu i tamo neki hrvatski branitelj kojeg ćemo susresti na ulici ili trgu, s hrvatskom zastavicom i bocom piva  ili pak u invalidskim kolicima!

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)