Mladen Pavković: Gdje je „zapelo“ oko proglašenja bl. Alojzija Stepinca svetim?

Gdje se izgubila Deklaracija o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu (8.5.1898.-10.2.1960.), koju je 14. veljače 1992. donio Sabor Republike Hrvatske?

U tom se dokumentu  uz ostalo ističe da  „među tisućama i tisućama hrvatskih ljudi, koji su svojim životom i djelovanjem hrabro svjedočili o vjekovnim težnjama hrvatskog naroda, hrvatski Sabor posebno izražava zahvalnost uzoritom kardinalu dr. Alojziju Stepincu, koji je nepravedno suđen, čime je nanesena nepravda i uvreda hrvatskom narodu.“

Zatim se navodi da je „na montiranom političkom sudskom procesu nevino osuđen stoga što je odbio po nalogu komunističkih vlastodržaca, provesti crkveni raskol i odvojiti Katoličku crkvu od Rima i Vatikana, sa dalekosežnim  ciljem uništenja Katoličke crkve kao vjekovnog čuvara i zaštitnika očuvanja identiteta i slobode hrvatskog naroda. Osuđen je stoga što je djelovao protiv nasilja i zločina komunističke vlasti, isto kao što je djelovao u vihoru i okrutnostima drugoga svjetskog rata, u zaštitu progonjenih, neovisno o njihovom narodnosnom podrijetlu, ili vjerskom svjetonazoru. Iako hrvatski narod i Katolička crkva nikada nisu priznali osudu nadbiskupu Stepincu, hrvatski Sabor kao najviše predstavničko tijelo Hrvatske izricanjem jasnog stava prema nepravednoj osudi kardinala Stepinca ispravlja jednu povijesnu nepravdu i uvredu hrvatskom narodu“.

Na kraju se zaključuje da  „osudom montiranog procesa i osude nadbiskupu Stepincu, hrvatski Sabor istodobno osuđuje političke procese brojnim nevino suđenim svećenicima, redovnicima i vjernicima osuđujući na taj način i protunarodni komunistički režim“.

Dakle, hrvatski narod i hrvatska politika  već su davno rekli, da je bl. Alojzije Stepinac nevino i nepravedno osuđen, ali i da se osuđuju brojni montirani politički procesi u vrijeme komunizma.

Ovome treba dodati i Europsku rezoluciju o osudi totalitarnih sustava, koja je upozorila na  potrebu uklanjanja  nasljeđa  Vijeća bivših komunističkih totalitarnih sustava i potrebu osude zločina koji su počeli pod njezinim okriljem.

Međutim, brojni zločini komunizma ni do danas nisu osuđeni. „Glođemo“ se oko pozdrava „Za dom spremni“, kojeg su časni HOS-ovi branitelji koristili u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, i kojeg nažalost  pojedinci i institucije čak i osuđuju,, ali nedjela i pozdravi komunista i partizana (Smrt fašizmu-sloboda narodu) uglavnom se još ne diraju, baš kao i  „najluđe“ komunističko selo Kumrovec, gdje svatko može uzdizati Jugoslaviju i pljuvati i bljuvati po Hrvatskoj i Hrvatima.

Drugim riječima, svaka rezolucija koja osuđuje komunizam i na određeni način rehabilitira nevino osuđene Hrvate, uglavnom se svodi pod  – mrtvim slovom  na papiru.

Papa sv. Ivan Pavao II. proglasio je u Mariji Bistrici, 1998. Stepinca  blaženim, ali ni to nije bilo dovoljno da mu ijedna vlast u Zagrebu  podigne spomenik ili da se njegovim imenom  nazove neka ulica ili trg, a već sada se „mladi partizani“ i te kako bore da se u glavni grad vrate nazivi ulica i trgova i bivših komunističkih zločinaca!

Mnogi, koji su nevino osuđeni, poput Stepinca, još nisu dočekali pravnu rehabilitaciju, a kako vrijeme ide, bojimo se da i neće, tim prije što iznimno velikom broju žrtava  komunizma nije omogućena ni revizija, a onima koji su umrli nije odana ni sućut, razumijevanje  i priznavanje njiihovih patnji.

Naime, umjesto da se proganjaju još živi komunistički zločinci, da se rehabilitiraju Hrvati koji su u vrijeme vladavine Tita morali napustiti svoju zemlju, „božica pravde“ okrenula se trenutačno manje-više prema Hrvatima, poglavito onima koji su branili i obranili hrvatsku državu, pa se relativno često i događa da tim ljudima ako i nemaju neke krivnje-oni im je nađu!

Stoga se slobodno može postaviti i pitanje: ako sada sudite pojedinim hrvatskim braniteljima, kada ćete onda stići do onih koji su počinili strašne zločine nakon završetka II. svjetskog rata, odnosno 1945.-te?

Zanimljivo je da danas pojedini „mladi partizani“ i „istoričari“ govore i pišu da je još rano (sic!) za osude iz 1945-te, da se to mora pravno i povijesno ustvrditi, što nije ništa drugo nego – cinizam.

Evo, na sudovima još i sada imate suce koji su sudili „kako partija kaže“, dok su većina drugih koji su progonili ljude poput Stepinca, ili onih iz 1971., danas „ugledni i cijenjeni“ – odvjetnici, bez kojih ne može ni jedna tv emisija kad se govori o pravu i pravdi.

Nu, kad se spomene bl. Alojzije Stepinac već se dugo ništa ne čuje što je s prijedlogom da ga papa proglasi svetim? Tome se navodno protivi pravoslavna crkva i neki njihovi velikani, optužujući i javno ovog svetog čovjeka i – zločincem.

Sramotno, ali je tako. S druge pak strane naši odgovori na ta njihova zlodjela su mlaka ili bolje rečeno „nikakva“, pa je pitanje kada će  naš nebeski zaštitnik Alojzije Stepinac  biti proglašen svetim.

Stepincu ne mogu oprostiti ni ono što je napisao 1952.: „Oni- komunisti- su vrlo dobro znali  da ja nikada nisam  odobrio  ni jedne  jedine   nasilne mjere nacista, fašista, ustaša. Moja je krivica bila u tome  što nisam mogao šutjeti  na zlodjela komunista… Da sam šutio nakon njihova dolaska na vlast, nikada me ne bi bili dirali.  Da sam pohvalio njih rad, vjerojatno bi me uvrstili među svoje „heroje“. A jer toga nisam mogao ni smio, proglasili su me zločincem i veleizdajnikom!“

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)