Mladen Pavković: Jedino se u Vukovaru još ne čitaju imena svih poginulih i nestalih. Zašto?

Još malo ostalo je do najtužnijih i najponosnijih dana u Hrvatskoj – 18. studenoga, kad su srpski i ini četnici, predvođeni zločinačkom JNA, izvršili pokolj nad nevinim ljudima u Vukovaru i Škabrnji, ubijajući i  djecu, žene i starce.

Iza tih barbara ostale su samo razrušene i opljačkane ruševine.   

Inače, kao što se zna, ili bi se trebalo znati, bitka za Vukovar bila je najteža i najkrvavija u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. Na grad je dnevno padalo i do deset tisuća granata. Nakon 87 dana opsade, grad je bio gotovo razrušen, (ostale su čitave tek neke srpske građevine), a okupacija Srba, JNA, Crnogoraca i domaćih izdajica završila je 18., odnosno 20. studenoga 1991. Za vrijeme te bitke zločinačka JNA se potpuno transformirala u vojsku koja je podržavala i provodila velikosrpsku politiku tadašnjeg predsjednika Srbije, balkanskog krvnika, Slobodana Miloševića. Nakon okupacije, koja je potrajala do sredine siječnja 1998. i mirne reintegracije, protjerana je i ubijena većina nesrpskog stanovništva iz toga područja.

O ratnim zločinima počinjenim nad ranjenicima i osobljem vukovarske bolnice, mučenjem i ubijanjem na Ovčari (ali i ne samo tamo) te odvođenje tisuća ljudi iz Vukovara u koncentracijske logore u Srbiji, sve se zna, ili bi se trebalo znati.

18. studenoga u ovom će se gradu – posebnog pijeteta – na mirnom i dostojanstvenom skupu opet mnogi pitati – gdje su naši najmiliji? Zbog čega još nisu kažnjeni srbijanski i ini ratni zločinci, iako postoje svjedoci, dokumentacija...Pored toga, gdje su masovne grobnice koje su ostale iza agresora, a koje do danas nisu pronađene?

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) po tko zna koji puta predlaže da se prigodom svakog značajnijeg skupa (obljetnice) u ovom gradu – junaka pročitaju imena svih (!) poginulih i nestalih u borbi za Vukovar! Ta se, ali sva, imena poglavito  trebaju čuti, a ne čuju se, (sic!), 18. studenoga, u krugu Nacionalne memorijalne bolnice „Dr. Juraj Njavro“, odakle kreće kolona ljudi put Memorijalnog groblja iz Domovinskog rata, tim prije jer su oni koji su dali svoje živote najzaslužniji za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Nije dovoljno samo isticati brojke i plakate i zastave, tim prije jer  brojke su brojke, a ljudi su ljudi!

Oni koji su dali svoje živote za Hrvatsku nikada ne smiju ostati- „bezimeni“!

Ako mogu Amerikanci svake godine 11. rujna u New Yorku pročitati  imena svih 2977 stradalih u tamošnjem trgovačkom centru, zašto to ne možemo mi?

Stoga, na skupu u Vukovaru, 18. studenoga, u krugu vukovarske bolnice, očekujemo da ćemo po prvi puta (!) čuti i imena svih onih koje hrvatske majke i očevi još traže!

Ti ljudi, stradalnici, a prije svega – junaci, nikada ne smiju biti zaboravljeni, a još manje pretvoreni u brojke, kao što se to dogodilo s Hrvatima nakon II. svjetskog rata, koje gotovo više „nitko“ i ne traži, a osobito ne zločince koji su mučili, strijeljali i zatrpavali nevine ljude  kao da su najobičnija „stoka“.

Također ponovno predlažemo da se u katoličkim crkvama na području Hrvatske, na nekom od zidova, napišu imena svih poginulih, stradalih i umrlih hrvatskih branitelja koji su rođeni ili živjeli u njihovu gradu ili selu.

Da se ne zaborave!

Inače, od povijesnog zaborava, spomen na svaku osobu branitelja palog u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, čuva se u crkvi Sveta Mati Slobode u Zagrebu, gdje su u prostoru iza oltara, u kenotaf, prazan grob, uklesana imena više od 15 tisuća smrtno stradalih hrvatskih branitelja, od kojih je svaki predstavljen imenom, inicijalom očeva imena, prezimenom, godinom rođenja i godinom smrti.

Popis većine poginulih u Domovinskome ratu u Vukovaru postavljen je i u dvorištu Franjevačkog samostana župe Filipa i Jakova u Vukovaru.

Nu, žalosna je činjenica da na većini spomenika, od 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica, nema imena i prezimena, već su uklesane samo – brojke!

Dakle, 18. studenoga ponovno ćemo se sjećati one koji su dali svoje živote u Vukovaru i Škabrnji, ali ni ovom prigodom ne smiju se  zaboraviti i osuditi ratni i ini zločinci!

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)