Mladen Pavković: Kata Šoljić bila je simbol žrtava svih majki u velikosrpskoj agresiji

„…Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara. Rodila sam i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje domovine Hrvatske od srpskog agresora u Domovinskom ratu 1991. Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije mazio. I stoga sam naučila i još učim  najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj“, relativno često smo čuli od najponosnije Majke u Hrvata.

Mnogi danas ipak ne znaju tko je bila ova žena, koja je simbolizirala žrtvu svih majki, kao što ne znaju ili se više ne sjećaju obol koje su dale žene poput nje tijekom velikosrpske agresije.

Rođena je  23. veljače 1923., a već godinama počiva na vukovarskom, groblju, uz svoga supruga i nedaleko posljednjih počivališta svojih sinova, koje je izgubila u Domovinskome ratu: Svaka njena suza, bila je od zlata, napisao je Velimir Raspudić, te da svaka sijeda u njezinoj kosi jednu tužnu priču nosi. A u tom ratnom vihoru, u toj agresiji izgubila je:  Niku (r.1942.), Miju (r.1945.), Matu, (r. 1952.) i Ivu (r. 1948.). Svi su ubijeni od ruke srpskog i inog okupatora , a dosad, već  pogađate,  nitko nije odgovarao za njihovu smrt. Da nesreća i tuga ove ponosne majke bude još i veća, valja istaknuti da je u vrijeme II. svjetskog rata izgubila još braće, te da nikada nije saznala za njihovo posljednje počivalište. Samo u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu od obitelji Šoljić sudjelovalo je oko dvadesetak njenih najbližih. Iza nje ostale su i dvije kćeri, od kojih je jedna bila i aktivna sudionica Domovinskog rata, a prošla je i srpske logore. Drugoj je ubijen suprug u srpskoj agresiji, i još danas ne zna gdje mu je grob. Djeca njezinih kćeri također su bili na prvim crtama obrane.

O trome smo pisali i pisat ćemo.

Da se ne zaboravi!

Sjećam se, kad smo u Zagrebu predstavljali jednu moju knjigu u kojoj sam objavio oko osam tisuća imena poginulih u vrijeme Domovinskog rata, i kada je ministrica branitelja bila gđa. Jadranka Kosor, gotovo nam nisu dali ni jednu dvoranu u Zagrebu da je promoviramo! Ipak, dozvolili su nam da to uradimo tek u prostorijama zagrebačke HVIDR-e. Na promociju je došla i gospođa Šoljić (ali ne i mediji!) i tada ledenim glasom upitala nazočne: "Tko to ima protiv da se jedna ovakva knjiga "ne smije" promovirati u Zagrebu?" Nastala je, naravno, šutnja. A onda je Kata rekla i ovo: "Do 1990. nisam smjela govoriti da sam izgubila  braću, pa zar sada ne smijem reći ni da sam ostala bez četiri svoja zlata, četiri svoja sina?"

Foto: Mlden Pavković

Kata Šoljić, kad sam je upoznao, živjela je u zagrebačkoj Dubravi, u jednom stančiću od nekih 15 četvornih metara, koji nije imao ni prozore, već samo vrata za balkon. Pokrenuo sam (2004.) akciju da joj Udruge proizašle iz Domovinskog rata dodjele priznanje-Junakinja hrvatskog Domovinskog rata! Odaziv je bio izvanredan. Sve do te svečanosti, uručenja ovog priznanja dva puta tjedno odlazila je na dijalizu, a ovo joj je priznanje toliko pogodilo u srce da je poslije morala ići čak – tri puta tjedno. Obećavali su joj med i mlijeko, za nju i njezinu obitelj. Na kraju je okončala u jednom privatnom umirovljeničkom domu, gdje su je posjećivali članovi obitelji i štovatelji. O ovoj velikoj i neustrašivoj hrvatskoj Majci objavio sam knjigu i snimio nekoliko dokumentarnih filmova. Na žalost, nisu naišli na neki osobiti odjek, prije bi se reklo da su prešućeni. Milan Bandić, koji je, sjećam se,  bio nazočan jednoj od promocija knjige o gospođi Šoljić u zagrebačkoj Dubravi gdje je živjela, javno je obećao da će, kao gradonačelnik, odmah nabaviti  najmanje tisuću primjeraka, da svaka škola dobije barem jednu, kako bi znali tko je Kata Šoljić, odnosno tko su majke čiji je doprinos u Domovinskom ratu iznimno veliki. (Prihod bi išao u korist stradalih branitelja). Znate koliko je knjiga kupio -ni jednu!

Već duže razmišljam da bi trebalo ponovno tiskati prvu i jednu knjigu o Kati Šoljić, ali vjerujte nema zainteresiranih sponzora!? Ili se moja malenkost krivima obraća?

Obitelj Šoljić prošla je pakao i u vrijeme komunizma. Brozovi Udbaši (gdje ste sada perkovići?) neprestano su im zagorčavali život, a posebno su mučili njezina supruga koji, kako rekosmo, s njom počiva na vukovarskom groblju.

Kata Šoljić je tek zahvaljujući inicijativi hrvatskih branitelja, na čelu s Mirkom Čondićem, dobila svoj spomenik u Vukovaru, ali… gdje su ulice i trgovi s njezinim imenom, s imenom hrvatskih Majki, koje su strašno propatile i pate zbog velikosrpske agresije? (U Zagrebu „na kraju grada“ po njoj se zove jedan park!). A gospođa Kata  se cijeli  život, unatoč bolesti, borila za hrvatske branitelje, nije dozvolila da se zaborave oni koji su poput njezinih sinova dali život za slobodu. Poglavito je bila ponosna na Hrvatsko žrtvoslovno društvo, koje je vodio  prof. dr. Zvonimir Šeparović,  čija je bila počasna predsjednica, kao i na svoju Bosnu i Hercegovinu, gdje je rođena. Umrla je 8. srpnja 2008. Koliko još vode treba proći, pa da se netko sjeti i majkama, poput Kate Šoljić, ili Eve Šegarić iz Škabrnje, čija su tri sina poginula u vrijeme srpske agresije, dok je još  najmanje desetak članova njezine obitelji položilo život za Domovinu, da im u znak zahvalnosti  podigne spomenik, recimo u Zagrebu, ili Škabrnji, da se po njima nazovu neke kulturne ustanove, škole, na primjer, tim prije jer su Hrvatske majke, poput Šoljić, Jović, Šegarić…. dale  ogroman, nemjerljiv, doprinos u svetom Domovinskome ratu.

Kad smo Hrvatskom saboru  predlagali da te žene-mučenice dobiju barem Spomen dan – odbili su!  

Nu, o tome smo pisali i pišemo, pa se samo ponavljamo. Neka.

Da se ne zaboravi!

A oni koji više ne pamte što je bilo, koji zaboravljaju 1991., nisu dostojni ni slobode!

Tekst i slika: Mladen Pavković