Mladen Pavković: Moj posljednji intervju s dr. Vesnom Bosanac – Da se ne zaboravi!

Prije godinu dana (21. ožujka 2022.) preminula je Junakinja hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata – dr. Vesna Bosanac. Po zanimanju je bila pedijatrica, a na čelo tadašnjeg Medicinskog centra Vukovar došla je u srpnju 1991.

Hrvatski obrambeni Domovinski rat zatekao ju je u bolnici, zajedno sa dr. Jurajem Njavrom, ali i drugim liječnicima i zdravstvenim osobljem, koji su tijekom velikosrpske agresije na ovaj grad uistinu prošli pakao.

Prve granate na vukovarsku bolnicu počele su padati sredinom kolovoza 1991., a vrlo brzo nakon toga bolnica je postala meta i avionskih napada zločinačke JNA.

Bolnicom je upravljala cijelo vrijeme okupacije. Ni stotine granata ni nju, ni ostale zaposlenike koji su skrbili o ranjenicima, nisu je mogli otjerati.

Kad je Vukovar okupiran, 18. studenoga 1991., jedno vrijeme, bila je i u srpskom koncentracijskom logoru, dok je iz bolnice na Ovčaru odveden 261 ranjenik, među kojima je bilo civila i medicinskih djelatnika.

Zahvaljujući ovoj legendarnoj liječnici i ravnateljici, bolnica je (poglavito i uz pomoć tadašnjeg ministra dr. Andrije Hebranga),  obnovljena, ali još do danas nitko nije odgovarao za rušenje ove zdravstvene ustanove.

Dugo sam nagovarao dr. Bosanac na pisanje memoara. Nikada nije imala vremena. Ali, uspio sam objaviti knjigu „Apeli dr. Vesne Bosanac“, u kojoj smo tiskali sve poruke koje je tijekom agresije iz dana u dan slala diljem svijeta za pomoć Vukovaru i bolnici. To je jedno od najstrašnijih svjedočanstava, tim prije jer na njezine apele tada gotovo nitko nije odgovarao.

S obzirom da sam često bio u društvu dr. Bosanac, da sam za ovu bolnicu organizirao niz humanitarnih akcija, poglavito onih s nazivom „Od srca srcu za vukovarsku bolnicu“ (a u krugu ove ustanove na moju inicijativu postavljen je i veliki drveni Spomen križ), imao sam prigodu i ne jednom s njom razgovarati.

Stoga, na prvu obljetnicu njezine smrti, ponovno ću objaviti zadnji njezin intervju – da se ne zaboravi…

Gospođo Bosanac. Stječe se dojam da se danas gotovo ne govori i ne piše o razrušenoj vukovarskoj Ratnoj bolnici tijekom hrvatskog obrambenog i pobjedničkog Domovinskoga rata…

- U tome se ne bih u potpunosti složila-rekla je. Mislim da se i dalje govori na relevantnim mjestima o razrušenoj Ratnoj bolnici Vukovar, pa je tako, primjerice, o tome raspravljao Saborski odbor za zdravstvo u prosincu 2019., prilikom prihvaćanja zakonskog prijedloga o promjeni osnivačkih prava nad vukovarskom bolnicom. Tako da je odlukom Vlade Republike Hrvatske, a zatim, nakon saborskog odbora, u Hrvatskom saboru prihvaćen Zakon, te je vukovarska bolnica dobila status Nacionalne memorijalne bolnice Vukovar…

A gdje je dokumentacije iz vukovarske Ratne bolnice?

- Još se uvijek nažalost nalazi u Republici Srbiji.

Nu, kako se danas sjećate Vaših svakodnevnih apela koje ste pred okupaciju Grada Vukovara  pisali i slali diljem svijeta, sve do 18. studenoga 1991.?

- Vjerujte, često se sjetim mojih apela iz Ratne bolnice Vukovar, a zahvaljujući Vama gospodine Pavkoviću, ti su apeli prikupljeni i publicirani u zasebnoj knjizi. Ova knjiga apela je zorni prikaz svakodnevnih događanja za vrijeme agresije na Vukovar i vukovarsku bolnicu, te nam služi prigodom održavanja raznih edukacija i na našim stručnim simpozijima, gdje prezentiramo naša ratna iskustva učenicima osnovnih škola, studentima Medicinskog fakulteta ali i svim zainteresiranim koji posjećuju naš muzej „Mjesto sjećanja – vukovarska bolnica 1991.“

A što je s Vašim ratnim memoarima, razmišljate li i o tome?

- Razmišljam, dakako, ali za jedan takav projekt, pisanje ratnih memoara, je prije svega potrebno značajno vrijeme i koncentracija, za koje još nisam našla vremena, obzirom na aktivnosti kojima se sada bavim.

Ne čini li Vam se ipak da se o Vukovaru manje-više govori i piše tek kad krenu priprema za obilježavanje još jedne tužne obljetnice? 

- Imate pravo. O Vukovaru se uglavnom više piše i govori u vrijeme obilježavanja 18. studenoga, mada mogu reći i tijekom cijele godine. Naime, veliki broj ljudi dolazi odati počast Vukovaru i njegovoj žrtvi 1991., ali istina je da bi o tome trebalo više pisati u medijskom prostoru.

A kako se danas sjećate dr. Juraja Njavru i svih ostalih ratnih zdravstvenih i inih djelatnika?

- O, da. Često se sjetim dr. Juraja Njavre. Čak i u svim kriznim situacijama, koje nas i sada snalaze. Osjećam da je njegov duh i dalje s nama. Mnogi ratni zdravstveni djelatnici i moji suradnici više nisu sa nama i vrlo često mislim i na njih.

Što je s ratnom odštetom? To se više i ne spominje…

- Vjerujte, nisam informirana o postupcima vezanim za ratnu odštetu. Glede obnove Nacionalne memorijalne bolnice Vukovar, do sada je u njezinu obnovu i različite projekte uloženo preko 400 milijuna kuna, a pogotovu u periodu do 2000. godine i posljednje tri i pol godine, od kada smo korisnici EU projekata, financiranih iz EU fondova.

A kako gledate na veliku žrtvu današnjeg zdravstvenog osoblja, kad im se plješće i s balkona?

- Zdravstveno osoblje tijekom obavljanja svog odgovornog posla, u potpunosti je posvećeno pomoći bolesnicima i članovima njihovih obitelji. Tu se nema što dodati. Naš narod to jasno prepoznaje, te im je zahvalan i to iskazuje, kako ste i sami rekli, čak i pljeskom sa balkona.

Danas je vukovarska bolnica gotovo u potpunosti obnovljena, u čemu su među ostalim i Vaše velike zasluge…

- Da, imate pravo. Nacionalna memorijalna bolnica Vukovar je gotovo u potpunosti obnovljena, ali još ove godine završavamo nekoliko projekata, financiranih iz EU fondova. Međutim, također je potrebno pristupiti projektu energetske učinkovitosti, obzirom da je infrastruktura bolnice obnovljena još 1998. i oprema u infrastrukturi je već starija od 20 godine, te ju je potrebno zanoviti. Iako je bolnica u proteklih 20 godina, uz pomoć hrvatske Vlade, opskrbljena novom opremom, medicinska tehnologija je uznapredovala i potrebno je kontinuirano zanavljati opremu za dijagnostičke i terapijske postupke.

Nu, gospođo Bosanac, imate li  problema sa zdravstvenim osobljem? Naime, priča se da liječnici, medicinske sestre… sve više odlaze i zapošljavaju se u inozemstvu. Zašto?

- Nakon mirne reintegracije, svake godine radimo na edukaciji liječnika i medicinskih sestara. Danas u vukovarskoj bolnici radi 130 liječnika, 250 medicinskih sestara, te veliki broj zdravstvenog osoblja, pa je potrebno i dalje kontinuirano raditi na edukaciji, jer za kvalitetnu zdravstvenu zaštitu je najvažnije imati liječnike i medicinske sestre, ali i ostalo zdravstveno i nezdravstveno osoblje. I mi smo do sada imali pojedinačnih odlazaka liječnika i medicinskih sestara, ali u neznatnom broju i za njih smo uspjeli osigurati adekvatne zamjene. Na pitanje zašto osoblje odlazi, mogu reći da su odlasci iz Vukovara i naše bolnice započeli 2000. godine, kada su bili vrlo teški uvjeti rada i slabo plaćeni poslovi, tako da su mnoge medicinske sestre otišle u Austriju, Njemačku i Irsku. Za njih smo osigurali adekvatne zamjene, ali smo ostali u stalnom kontaktu sa svim našim djelatnicima i ponosni smo što su tamo gdje su otišli, pokazali izvrsno znanje i spremnost pomoći pacijentima.

A je li vam poznato od čega najviše boluju hrvatski branitelji, ali i ostali u Vukovaru? Ima li po tom pitanju  još uvijek „tragova“ rata?

- Unazad tri godine, kontinuiranim sistematskim pregledima hrvatskih branitelja, ali i pružajući usluge hrvatskim braniteljima iz cijele Slavonije, mogu odgovorno reći da uglavnom boluju od kardiovaskularnih bolesti, ali sve više i od malignih bolesti. Teško je reći da li  pobol hrvatskih branitelja ima direktnu povezanost sa posljedicama rata, ali se može sa sigurnošću ustvrditi da mnogi od njih, koji rano obolijevaju od teških bolesti, nisu redovito išli na sistematske preglede i mislim da je ovaj projekt Ministarstva hrvatskih branitelja, koji se provodi unazad tri godine, vrlo značajan, te da potiče hrvatske branitelje da više brinu o svom psihičkom i tjelesnom zdravlju.

Nego, vraćaju li se ljudi u Vukovar?

- Nažalost, ne raspolažem točnim podacima koliko se ljudi vraća u Vukovar, ali mogu reći da primjećujem da se u Vukovar naseljavaju mlade obitelji i da sve više mladih i djece živi u ovome gradu.

Koliko je po Vama politika pomogla, a koliko odmogla Vukovaru?

- Politika je svakako važna za obnovu i razvoj Vukovara, pa tako i vukovarske bolnice i mislim da je značajno pomogla u obnovi  grada i bolnice, poglavito u razdoblju od 1997. pa do 2000., kao i u posljednje tri i pol godine, kada smo značajno zanovili sve bolničke sadržaje.

A kako surađujete s današnjim gradonačelnikom?

- Dobro, kao i uvijek. Gospodin Penava  je dosad u potpunosti davao podršku svim našim projektima i vjerujem da će tako biti i dalje. Nema razloga da bude drugačije.

Među prvima ste se vratili u Vukovar. Sjećamo se da Vas neki i nisu baš lijepo dočekali, ali Vi ste ostali…

- Moj povratak u Vukovar je bio moj zavjet i dug prema onima koji su svoj život i zdravlje ostavili 1991. godine. Ne progone me slike rata, vjerujem u budućnost i veseli me svaki put kada u gradu srećem  sve više mladih ljudi sa djecom.

I na kraju, dr. Bosanac, kakva je Vaša poruka?

-Moja je poruka  svim građanima Republike Hrvatske da vjeruju u svoju Domovinu, da cijene svoje porijeklo, da brinu za svoje obitelji i da žive sretno na svojem ognjištu.

Razgovarao: Mladen Pavković