Mladen Pavković: Ni za razoreni Vukovar „nitko“ nije odgovarao. Zašto?

Svako malo, čitamo ili slušamo o pojedinačnim smrtnim slučajevima tijekom velikosrpske agresije. U tome su najglasniji Srbi, koji traže da se procesuiraju i navodni zločini koji su učinjeni u vrijeme kad su Srbi, Crnogorci i zločinačka JNA te domaće izdajice željeli Hrvatsku pretvoriti u svoju koloniju.

Međutim, 30 godina je prošlo od (samo) razaranja Grada Vukovara. Na taj grad u drugoj polovici 1991. ispaljeno je na stotine tisuća različitih projektila, čak i onih koji su zabranjeni.

Grad je bio razoren, a nedužni građani masakrirani, ubijani i protjerani u srpske i ine logore. Najmlađa žrtva bio je dječak Ivan Kljajić, rođen u Vukovaru 29. travnja 1991.Ubijen je 18.listopada 1991. Vukovarci pamte i najstariju žrtvu. Bila je to 98-godišnja Manda Plazibat, rođena 18. svibnja 1893., a ubijena 15. rujna 1991.

U Vukovaru su agresori ubili  2.717 osoba, od toga 1.292 civila.

Pored toga, u ovom gradu je uništeno ili oštećeno više od 25.000 stanova i obiteljskih kuća, gotovo 91 posto.

O tome „svi“ sve znaju i što- nikome ništa.

Ako već ne možemo dobiti ratnu odštetu, onda bi se nakon 30 godina trebalo i moralo znati tko su krivci za zlodjela učinjena u Vukovaru (da ne govorimo o Škabrnji, Saborskom, Pakracu, Lipiku, Zadru, Kninu, Karlovcu, Voćinu, Ogulinu, Sisku, Gospiću i drugim gradovima i mjestima).

Brojnim žrtvama za Hrvatsku podižu se spomenici i spomen ploče (samo moja malenkost ih je dosad podigla oko trideset!) i pretežno na obljetnice pale se svijeće i polažu vijenci.

Više nitko nažalost ne govori tko su krivci niti tko je kriv što je  iza velikosrpske agresije ostalo diljem Hrvatske oko 150 (dosad otkrivenih!) masovnih grobnica, zašto su ratni zločinci na vrijeme pobjegli i zašto nas „tješe“ da sude i osuđuju pojedince u odsutnosti?

Nu, kad to sve sagledamo, nikako se ne možemo složiti da su nakon agresije oni Hrvati koji su dali svoje živote ili krv dovoljno prepoznati.

I još nešto: jeste li ikada čuli da je netko od agresora i okupatora odgovarao za zla koja su činili hrvatskom narodu na okupiranim područjima?

Ili, zašto se ne traže i osuđuju srpski i ini zločinci koji su u vrijeme Domovinskoga rata i na području Srbije protjerivali i ubijali cijele hrvatske  obitelji? (O zločinima u Bosanskoj Posavini da i ne govorimo.)

Na  ta i druga pitanja, odgovor bi nam trebalo dati Državno odvjetništvo, tj. obrazložiti zašto „nitko“ nije odgovarao za zločine u Vukovaru (i drugdje), a poglavito za rušenje tamošnje ratne bolnice?

Vukovar je gospodo i gospođe, drugovi i drugarice, bio jedan od najrazorenijih gradova u povijesti čovječanstva!

I što – nikome ništa!

Oni koji su bili nevini na robiji, poput političara i gospodarstvenika Damira Polančeca, tražit će i najvjerojatnije dobiti odštetu od hrvatske države.

A što će i kada dobiti  neku kunu obitelji poginulih i razoreni gradovi u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?

Ako  jesu, a jesu,  i nešto dobili, sve je to nažalost kap u moru!

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)