Mladen Pavković: Pamti se i pamtit će se ime Ante Paradžika!

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)? Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao iz Križevaca sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Ovaj Junak hrvatskog obrambenog Domovinskog rata potječe  iz siromašne seljačke obitelji, iz Humca kod Ljubuškog. Tragedija njegove obitelji, napisao je jednom Drago Stipac, bila je dio tragedije  hrvatskog naroda. Od najranijeg djetinjstva  susreo se sa  realnošću  teškog života kroz koji je strpljivo  i bez pogovora nosio  svoj križ, onaj križ koji je bio dio križa njegova naroda. Njegovo djetinjstvo, kako smo rekli,  bilo je siromašno, teško, bez  jednog roditelja. Školovao se u svom Humcu i Ljubuškom. Njegov učitelj Nović,  dobar i plemenit čovjek , gledao je sa simpatijama svog učenike Antu.  U jednom trenutku dok su đaci izlazili  iz razreda, po završetku nastave, on je iz đačkog reda zaustavio  Antu i dao mu vrećicu bombona potapšavši ga po ramenu. Time je pokazao svoje plemenito srce  i znak pažnje prema siromašnom dječaku  Nu, kad je otišao na  studije u Zagreb, prisjetio se i Stipac, pred njim se otvorio novi svijet…Kod njega je sve moglo proći, ali ne i borba za slobodnu i samostalnu Hrvatsku. Stoga je bio i među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka. Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici. Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola. „Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično. Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama. Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega već odavno nema. Nema ni njegova sina, Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti, izgubio život u središtu Zagreba.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku iz Domovinskog rata, „Za dom spremni“, i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje i stvaratelje hrvatske države?

Paradžik nikada ništa nije tražio za sebe i svoju obitelj. To nam je potvrdila i njegova supruga. Nisu ga zanimale ni titule ni priznanja.

Sa suprugom Jozefinom imao je troje djece: sina Mislava i kćeri Veroniku i Katarinu.

Ostao je nažalost jedan od onih koji su poginuli za slobodnu Hrvatsku. Ubijen je Ali, ne i njegovo djelo, po kojem će ga generacije Hrvata pamtiti i dalje.

Hoće li se netko sjetiti i po njegovu imenu  nazvati neki trg ili ulicu?

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)