Mladen Pavković: Pomažu pjevače i ugostitelje, ali ne i branitelje iz 1991.!

U zadnje vrijeme hrvatska Vlada  gotovo „svima“ dijeli potpore.

Dosad su ih uglavnom primili oni „najsiromašniji“, a među njima su ugostitelji, estradni umjetnici, poljoprivrednici, građevinarci, vinogradari, pčelari, veliki trgovački lanci, oni koji iznajmljuju sobe i hotele na Jadranu i mnogi drugi.

Međutim, u najtežem su položaju i dalje umirovljenici, od kojih velika većina, sa svojim jadnim mirovinama, teško  preživljava iz mjeseca u mjesec.

Ljudi su radili 30 ili 40 godina, odricali se svega i svačega, jer su im govorili da je to za dobrobit njihove djece, a kad tamo kad su jednom napustili svoju tvrtku – više ih nikada nisu pustili ni da je razgledaju.

U jednoj od  najvećih prehrambenoj tvrtki Podravka, kako pišu mediji, predsjednica Uprave mjesečno prima bruto oko 165.000 kuna (članovi Uprave i menageri nešto manje), uz niz drugih pogodnosti, dok se radnicima mjesečno isplaćuje nešto više od „minimalca“, a svojim umirovljenicima svake godine obično daju paketić s juhama i konzervama (valjda da ne „umru“ od gladi).

Drugi ni to.

Međutim, nigdje nismo čuli ili pročitali da su na popisu onih koji bi trebali (i već su morali) primati potporu i hrvatski branitelji, koji su prije svega iz rata izašli „neokržnjeni“?

Tu u prvom redu mislimo na one koji su u ratnim i inim postrojbama branili i obranili (stvorili hrvatsku državu!) 1991., tim prije kad se zna da je ova godina bila i više nego presudna. Naime, da nas je tada pokorila Srbija, Crna Gora, zločinačka JNA i domaće izdajice, od ove i ovakve hrvatske države ne bi bilo ništa.

Stoga je iznimno važno da se danas, u teškoj gospodarskoj i inoj situaciji, u prvom redu pomogne hrvatskim braniteljima, među kojima je bilo i relativno mnogo  dragovoljaca,  baš iz te 1991., a nakon toga i druge.

Istina, hrvatska država, kao malo koja zemlja koja je bila u ratu, pomaže stradalnike i njihove obitelji, što je i više nego za pozdraviti.

Nu, što je s hrvatskim braniteljima koje ni metak nije okrznuo, koji su  često znali izjavljivati – šteta što me nije pogodilo, jer bih tada barem nešto dobio! (Da pukneš od jada!)

U iznimnom su lošem materijalnom i inom  položaju i branitelji koji su bili „samo“  ozlijeđeni u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. Ti nisu također dobili ništa, jer hrvatska država jedino pomaže stradalnike s postotkom od 20 i više posto!

Jedan dobar dio branitelja ima i PTSP-i. Čak je tu bolest u velikom postotku imao i jadni, bivši ministar branitelja, a danas zastupnik u Europskom parlamentu Predrag Matić. On je dokazao da se i s PTSP-om može biti u Vladi, ali i europskim institucijama.

S druge pak strane gotovo ni jedna majka koja je u ovom ratu izgubila gotovo sve članove obitelji, kao recimo Kata Šoljić ili Eva Šegarić iz Škabrnje, nema PTSP-i, a ni jedna od njih nije primala i ne prima naknadu za ovu bolest, koja je očito namijenjene pretežno muškoj populaciji.

Dakle, tražimo da Vlada RH pod hitno da jednokratnu ili mjesečnu financijsku potporu i svim sudionicima hrvatskog obrambenog Domovinskog rata iz 1991., a takvih je, vidjet ćete, od 1990.-1996. relativno- najmanje!

Inače, mnogi znaju govoriti i pisati da u Hrvatskoj postoji „previše“ Udruga proisteklih iz Domovinskoga rata. Istina, ima ih puno, ali mora se znati da tek 30-40 udruga je na tzv. „državnim jaslama“, a da se ostale  financiraju kako znaju i umiju!

I kad čujete ili pročitate da su „sve“ udruge i „svi“ branitelji pristali ili negirali ovo ili ono na državnoj razini onda uvijek imajte na umu da nitko nije ništa pitao ni jednu od navodnih 1350 udruga, već samo i isključivo njih možebitno najviše pet ili manje posto od cjelokupnog njihova  broja!

Mladen Pavković,

 predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)