Mladen Pavković: Progonili su ih i uhićivali, ali o tome se ne piše. Zašto?

Nazvao me prijatelj Antun Habijanac. Kaže: Pavkoviću, na današnji dan 25. siječnja 1991. u Virovitici je zločinačka JNA počela uhićivati pojedine istaknute Hrvate, jer smo se pobunili protiv velikosrpske agresije. Međutim, od radija, televizija do niza ostalih medija nigdje ni slova ni riječi. Važnije su im „turske bitke“, a nas koji smo bili prvi hrvatski politički uhićenici su zaboravili, čak ovdje i u Virovitici….

Istina, na ovaj dio hrvatske povijesti se ne osvrću ni lijevi, koji svaki dan u nekom mediju „trabunjaju“ o onome što je bilo 1941. ili pak o pjesmama Marka Perkovića Thompsona. Stoga ih moramo i trebamo podsjetiti na ono šta je bilo u Virovitici i s pojedinim Virovitičanima. A prije nego se osvrnemo na siječanj 1991. kažimo da se 20. svibnja 1991., dogodio povijesni događaj vezan uz hrvatski obrambeni Domovinski rat, odnosno  stvaranje hrvatske države, a u kojem su sudjelovali i članovi štaba za obranu tadašnje Općine Virovitica u kojem su bili: Đuro Dečak, Antun Habijanac, Ante Krišto, Željko Šemper, Dragan Dečak, Jerko Romić, Josip Katanušić, Zvonko Smudić, Luka Lovrenc te naknadno Marijan Brlek i Antun Troha.

Međutim, 20. svibnja 1991.,Vojni sud u Zagrebu, u Gajevoj 4, „u ime naroda“, na čelu sa sramotnim sucem pukovnikom  Milom Vignjevićem objavio je  javnu presudu tzv. Virovitičkoj skupini.

Od svih, najgore je prošao Antun Habijanac koji je tada  osuđen  na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci, Đuro Dečak je dobio tri godine, Franjo Kovač, dvije godine i šest mjeseci, Vlado Šabarić, jednu godinu i tri mjeseca, Vinko Belobrk, jednu godinu i Josip Kovač tri godine i  tri mjeseca.

Bili su „krivi“ jer su „od sredine 1990., pa dalje, sudjelovali u pripremanju  oružane pobune  na teritoriju  Republike Hrvatske i time ugrožavali državno uređenje  i sigurnost Jugoslavije, pod vodstvom Martina Špegelja, ministra obrane Republike Hrvatske“.

Špegelja, srećom, nisu uspjeli uhititi, pa mu nisu ni sudili, ali su ga lažno optužili za brojna kaznena djela.

Zanimljivo je da se na izricanju presude nije pojavio ni jedan odvjetnik optuženih, vjerojatno iz straha da bi i njih mogli optužiti ili čak i zatvoriti.

Okrivljenici su presudu dočekali relativno mirno. Svi su se još jednom izjasnili da nisu krivi. Habijanac je tada rekao: „Druže predsjedniče, za ovo za što ste me osudili uopće nisam kriv, a za to što ste me ipak osudili ako ima vašeg  srpskog Boga on će vas kad-tad  kazniti“. Vinko Belobrk  je  izjavio nešto što tada nitko nije očekivao: „Sve što sam radio, radio sam za svoju Državu Hrvatsku, a ako bude trebalo za nju ću i život dati“.

Nakon izrečene presude srpskih okupatora i nakon 18 dana suđenja sudac Mile Vignjević je nadodao: „Civili Habijanac, Dečak i Belobrk odmah se puštaju na slobodu, a vojna lica ostaju i dalje u pritvoru“.

U prvi tren nitko ovo nije očekivao, pa su okrivljeni ostali i dalje zbunjeno na svojim mjestima, pitajući predsjedavajućeg jesu li to oni dobro čuli, a ovaj se na njih počeo derati. „Van, van, van odmah iz ovog Vojnog suda“.

A ispred suda i toga se dana okupio veliki broj Hrvata, koji su čekali izricanje presude i davali veliku podršku optuženima. Oduševljenju nije bilo kraja, poglavito nakon njihova 116 dana pritvora. Čitavim putem do Virovitice ljudi su ih srdačno dočekivali, slavili poput najvećih hrvatskih junaka. Bio je to dan za pamćenje.

A, što se dogodilo 25. siječnja 1991.?

Habijanca je u njegovoj obiteljskoj kući u Virovitici uhitio ratni zločinac Aleksandar Vasiljević, general major JNA, drugi čovjek KOS-a! Može li se to zaboraviti? Taj Vasiljević je svojedobno osuđen za ratne zločine na Županijskom sudu u Osijeku, ali u – odsustvu, što znači da nikada nije vidio hrvatske zatvorske ćelije. Osim toga, ni jedan dan nije osuđen za zla koje je učinio u virovitičkom kraju.

Pojedincima je i dalje najvažnije osuđivati hrvatske branitelje i stradalnike Domovinskog rata i zbog pozdrava kojeg su  koristili, ali ne i osuđivati zvjerstva koje su počinili zločinci i agresori tzv. Jugoslavenske narodne armije i drugi.

Kad su se, 20. svibnja 1991., Habijanac, Dečak i Belobrk vratili u Viroviticu, pred oduševljenim mnoštvom, Habijanac je uz ostalo rekao nešto što se i danas pamti:

• „Mislili su da su Virovitičani  lak narod, da će propjevati sve što im se kaže, da će biti krunski svjedoci u optužbi okupatorske, navodne narodne armije. No pogriješili su.  Tad ste se vi digli, tad se digao cijeli narod Hrvatske, dali ste nam snage da ne pokleknemo, dali ste nam snage da protivniku pljunemo u lice i kažemo ono što ste im vi poručivali, a to je: da svoju volju nećemo i nismo nikada do sada nikome nametali, ali smo ako zatreba odlučni u obrani interesa hrvatskog naroda, slobode i suvereniteta Republike Hrvatske, istaknuo je Habijanac te dodao da „ovo nije sukob između dva naroda, kako to prikazuju agresori, već je to sukob između dva sistema, našeg demokratskog i srpskog starog boljševičkog.“

O ovom događaju, tamnovanju Hrvata u Vojnom zatvoru u Zagrebu, uhićenju i suđenju, Habijanac je objavio i knjigu „Za slobodnu Hrvatsku“ (Meditor, 1997.), koju je priredio i uredio Milan Pišković.

Međutim, ostaje i dalje pitanje, kako se pojedinci sve češće i više sjećaju događanja iz Drugog svjetskog rata, a ova iz suvremene hrvatske povijesti „zaboravljaju“, marginaliziraju ili falsificiraju?

Dakle, ako ne znate šta je bilo 25. siječnja 1991., ali i kasnije s Virovitičanima,  pitajte – heroje!

Hrvatska radiotelevizija (HRT) je na moju inicijativu i po mojem scenariju snimila i dokumentarni film „Virovitica u Domovinskome ratu“.

Mladen Pavković