MLADI SU DOŠLI ZBOG MEDALJE, POLITIKA ZBOG KAMERA

Doček rukometaša: narod je došao zbog medalje, politika zbog pozornice

Sinoćnji doček hrvatskih rukometaša na Trgu bana Josipa Jelačića pokazao je dvije Hrvatske. Jednu koja dolazi zbog sporta, zbog medalje i zbog onih koji su je osvojili. I drugu koja dolazi zbog kamera, govornica i političke vidljivosti. Trg se ispunio desecima tisuća ljudi – prema procjenama između oko 40 tisuća – a među njima je bio najveći broj mladih. To je ključna poruka večeri: Hrvatska ima budućnost, i ta budućnost stajala je sinoć na Trgu.

Program dočeka bio je jednostavan: dolazak reprezentacije, obraćanje igrača, pjesma i slavlje. Onako kako to i treba biti. No, umjesto da u središtu večeri ostanu rukometaši – osvajači bronce – u prvi plan su se ugurali političari. Kamere su ih tražile, govornice su im bile otvorene, a sportaši, zbog kojih se cijeli događaj uopće održao, ostali su pomalo sa strane. To je slika koja se u Hrvatskoj prečesto ponavlja: kad se pobijedi, politika se kiti tuđim perjem; kad se gubi, sportaši ostaju sami.

Najveći apsurd večeri došao je iz političkih izjava, a ne s terena. Predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić doček je pokušao svesti na političku konstrukciju i omalovažiti ga riječju „dernek“: 

„Umjesto da se slavi bronca, izvanrednom intervencijom Plenkovića i Saveza – a svi su sportski savezi, nažalost, pod kapom HDZ-a – Savez popušta u dogovoru s HDZ-om i rade dernek koji nije namijenjen hrvatskom sportu ni rukometašima, nego je to čista politizacija i, zapravo, doček za pjevača.“ (Zadarski list)

Tom izjavom nije pogodio ni sport ni narod. Dok su na Trgu stajali mladi ljudi s hrvatskim zastavama, dok su pjevali i slavili broncu, politički lider u tome vidi samo „dernek“ i „pjevača“. Nije vidio rukometaše. Nije vidio medalju. Nije vidio narod. Vidio je isključivo politiku. To je problem, ne doček.

Na društvenim mrežama vodi se pravi mali rat. Jedni brane pravo sportaša da slave kako žele, drugi bi im propisivali što je „prihvatljivo“. No postoji jedna stvar koju Hrvati povijesno ne vole: zabrane. Nakon 45 godina diktature i ideološke torture, i dalje se pokušava provoditi nova, „kulturna“ tortura – ovaj put pod etiketom „lijevo-liberalnih vrijednosti“. U Zagrebu je problem nastao jer Marko Perković Thompson nije dio ideološkog svijeta gradonačelnika Tomislav Tomašević i platforme Možemo. Ne zato što su njegove pjesme zakonom zabranjene, ne zato što je netko sinoć radio incidente, nego zato što se ne uklapa u njihov svjetonazorski okvir.

I tu dolazimo do srži stvari.

Hrvatska ima budućnost – i sinoć se ta budućnost jasno vidjela na Trgu bana Josipa Jelačića. To su mladi ljudi. Ne Siniša Hajdaš Dončić. Ne Tomislav Tomašević. Ne Andrej Plenković. Budućnost nisu političari koji se guraju pred kamere, nego generacija koja je došla slaviti sport, medalju i one koji su je osvojili.
Ovo slavlje zaslužili su rukometaši. Oni su hrvatski nacionalni interes. Oni su donijeli broncu. Oni su razlog zbog kojeg se Trg napunio. Politika se samo zalijepila na uspjeh koji nije stvorila.

Ovo nije bio nikakav „ustavni udar“.
Ovo nije bio „dernek“.
Ovo nije bila politizacija naroda.

Ovo je bila volja naroda i volja rukometaša.

I kad bi danas pitali svijet poznaju li gradonačelnika Zagreba ili nekog hrvatskog rukometaša, odgovor je unaprijed poznat. Prepoznali bi rukometaše. Jer oni su lice Hrvatske. Oni su naš nacionalni interes. Oni su razlog zašto se Trg puni.

Zaključak je jednostavan i bolan za politiku:
doček je bio zbog rukometaša,
ne zbog vlasti.
A budućnost Hrvatske ne stoji u uredima – nego među mladima koji su sinoć stajali na Trgu.