'Moju Jelenu tražim 30 godina. Postoji snimka na srpskoj televiziji gdje izlazi iz podruma'

NESTALA VUKOVARSKA JUNAKINJA

Jelena Pančić je 19. rođendan proslavila na položaju. Umjesto da s majkom i bratom ostane na sigurnom, bila je na prvoj crti obrane prema Borovu Selu. Majka Milka ne odustaje od potrage za njom

Jelena je 9. studenog 1991. napunila 19 godina. Rođendan je dočekala na položaju sa suborcima. Nadala sam se da će taj dan doći kući barem nakratko i napravila sam joj skromnu tortu. Granate su padale cijeli dan pa je uspjela doći tek iduće jutro, piše 24sata.

POGLEDAJTE VIDEO

Pratila su je dva suborca, uzeli su tortu i vratili se na položaj. Tamo su se počastili. Sljedećeg dana došla je ponovno i naložili smo vatru u podrumu. Oprala je i osušila kosu, rekla je da se četnici približavaju njihovu položaju i da im živa u ruke neće pasti. Nekoliko dana nakon toga je nestala, priča Milka Pančić (71) iz Vukovara. Ona već 30 godina traži kćer nestalu tijekom ratnih događanja nakon pada Vukovara. Jelena je bila pripadnica 204. vukovarske brigade, kojoj se priključila odmah nakon izbijanja rata u Vukovaru. Imala je samo 18 godina i netom je maturirala.

Obitelj Pančić, Milka i njezin suprug Andrija (73), kći Jelena i sin Damir (41) živjeli su u Borovu naselju. Bili su radnička obitelj, i kao i većina Vukovaraca radili su u tvornici obuće Borovo.

- Jelena je išla u obućarsku tehničku školu, bila je maturant, a sin je tad završio 8. razred. Njih dvoje bili su jako povezani. Jelena je bila jako dobra učenica. Uvijek je govorila: ‘Ja hoću, ja mogu, ja moram’. Bila je zrelija od vršnjaka. Na dan kad su ubijeni policajci u Borovu, suprug i ja smo bili u Tordincima. Jelena je bila u školi, a sin sam kod kuće.

Prijavila se braniti Vukovar

Nakon masakra u Borovu Selu djeci u školi nisu dopustili da izađu. Jelena je znala da je brat kod kuće sam pa je pobjegla kroz prozor, sjela na bicikl i došla kući. Jedva smo uspjeli doći kući okolnim putevima jer su neka sela već bila ograđena barikadama. Kad smo ušli u našu ulicu, tenkovi od Osijeka su već ulazili u Borovo naselje. Onda smo čuli vijesti. Naši susjedi Srbi su svi već bili u bijelim košuljama i odijelima te smo pretpostavili da su već tad mislili slaviti pad Vukovara - prisjeća se događaja u lipnju koji su obilježili početak rata u Vukovaru.

Bilo je jasno da treba braniti grad pa se Andrija odmah javio u vojsku. Svakodnevno je odlazio na položaje. Ponekad je znao doći kući noću sa svojim suborcima, na kavu i okrjepu. Jelena ih je uvijek dočekala budna. Upijala je svaku njihovu riječ.

Nosila i lijekove ranjenima

Jednog policajca koji im je dolazio u kuću zamolila je da je nauči rukovati oružjem. Odlučila im se priključiti na položaju. Majka ju je pokušala odgovoriti, no ponavljala je kako njezini prijatelji ginu i da im ide pomoći. Umjesto da s majkom i bratom ostane na sigurnom, bila je na prvoj crti obrane prema Borovu Selu zvanom “trokatnica”, s Varaždincima, pripadnicima 107. zagrebačke i 204. vukovarske brigade. Kao i većina branitelja, imala je pušku, nije imala uniformu, nego tek vojnu košulju, neke hlače i tenisice te obaveznu krunicu oko vrata.

Milka je Jelenu zadnji put vidjela nekoliko dana kasnije, u podrumu tvornice Borovo, gdje je bilo skrovište za sve one koji su morali otići iz svojih kuća zbog nadiranja četnika.

- Bio je napad od Trpinje. Četnici su ulazili u grad i na megafone vikali: ‘Hrvati, Hrvatice, hadezeovci, ustaše, ustaščići, predajte se, izađite, predajte oružje’. Čuo se i ‘Marš na Drinu’. To je bio 12. studeni. Po kućama i podrumima bilo je još puno civila. Pala je noć i mi smo krenuli iz kuća.

Morali smo se povući, a nismo znali kuda idemo. Tumarali smo po mraku, zgrade su gorjele, hodali smo preko granja i ruševina. Došli smo u Obućaru, a nakon dva dana došla je i Jelena. Pitala me je gdje je tata, no nisam znala. Te je noći ostala sa mnom u Obućari. Bila je iscrpljena i umorna, zaspala mi je na ruci. Ja nisam spavala. Gledala sam je, stalno se trzala u snu. Njezina mladost je već tad bila uništena - prisjeća se posljednjih trenutaka provedenih s kćeri mama Milka.

Idući dan Jelena je otišla u drugo sklonište Borova, Borovo commerce, u kojemu je bilo mnogo ranjenika, žena, djece i branitelja. Odnijela im je lijekove. Milka i suprug Andrija, koji je također došao u sklonište u Obućaru nakon pada Borova naselja, razdvojeni su 19. studenog.

Suprug završio u logoru

- Jedan u odori prišao je suprugu, pokazao na njega prstom i rekao: ‘I ti’, kao da mora izaći. Samo smo pogledali jedno drugo i rekli: ‘Tko prvi izađe, idemo do Đakova, jer tamo nam je sin, a Jeleni što Bog da’. To su bile naše zadnje riječi. Od tada pa do ožujka iduće godine nisam znala ni gdje je on ni gdje je Jelena - kaže Milka, koju su četnici prevezli u Srbiju, pa potom poslali za Hrvatsku, dok je Andrija završio u srbijanskim logorima. Razmijenjen je krajem ožujka 1992. godine.

- Vidjela sam srpsku snimku koja je snimila Jelenu u nekoj učionici u Borovu Selu. Jednu ženu iz grupe pitali su je l’ im to trebalo. Kasnije su ta žena i njezina šogorica pronađene mrtve - s bolom u glasu kaže Milka. Godinama se već ne nada da će svoju kćer naći živu. Nada se samo da će joj negdje pronaći barem kosti.