Molba za pomilovanjem udbaša otvorila stare rane obitelji Barešić
Molba za pomilovanjem Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, otvorila je nove rane u obitelji Mire Barešića, hrvatskog političkog emigranta i domoljuba. On je prema službenoj verziji poginuo u zadarskom zaleđu u srpskoj zasjedi na početku Domovinskog rata, a po neslužbenoj, ubijen je od strane udbaških struktura, a mnogi prstom upiru u Josipa Perkovića koji je vodio diverzantsku akciju u kojoj je ubijen Barešić.
AUTOR: Vlatka Polšak Palatinuš / Narod.hr
Upravo je Barešićeva obitelj osupnuta molbom za pomilovanjem Perkovića i Mustača posebno činjenicom da su ju tražili pojedini hrvatski generali.
‘Ne može mi nitko pričati o milosrđu jer nemaju pojma što je milosrđe. Oni se nisu nikada ispričali žrtvama niti obiteljima žrtava i nigdje nisu tražili oprost. Ne da nisu tražili oprost i pokajali se, nego su i negirali sve što su napravili’, kazala je Barešićeva udovica Slavica u emisiji Bujica 20. travnja.
I njegova kćer, Andrea Jelena Barešić kazala je pak: Moja obitelj istinu i pravdu traži već 30 godina, a sada sam umjesto pravde, dočekala izdaju. Ljudi koji su mi dolazili kuću i trudili se nadomjestiti moga oca, danas traže puštanje na slobodu osumnjičenika za očevo ubojstvo. Nikada neću zaboraviti kako je general Ante Gotovina na otvorenju spomenika tati izgovorio meni važne riječi: Ovaj spomen neka neprijatelju bude opomena da nas tuđa noga više nikada neće gaziti. ‘Gospodine generale, dragi moj Ante, zašto si sada ti potpisom zgazio ne samo uspomenu na moga ovca, već i na sve druge očeve, žrtve udbaških krvnika. Ta dvojica udbaša nisu zadužili moju Hrvatsku niti Hrvatsku moga oca’, kazala je među ostalim, Andrea Jelena Barešić.
Koja je uloga ljudi iz bivšeg sistema koji su uspješno zasjeli na vodeće pozicije u samostalnoj Hrvatskoj u Barešićevoj smrti, još nije razjašnjeno. Govori se da je ubijen jednim metkom izbliza i to s leđa.
Nadzor nad diverzantskom akcijom u zadarskom zaleđu u koju je poslan Barešić niti mjesec dana od povratka u Hrvatsku, imao je SZUP koji je vodio i Josip Perković. Akcija na neprijateljskom terenu ubrzo je ‘provaljena’, a Barešić i suborci uletjeli su u zasjedu.
Informacije o akciji navodno su iz SZUP-a otišle u KOS koji je sredinom 1991. još djelovao, i tako došle do neprijateljske strane.
Susret s Nobilom 1978.
Zanimljivo je kako se na slučaju Perkovića opet dotiču imena hrvatskog emigranta Barešića i Perkovićevog odvjetnika Nobila. Njih dvojica, oduvijek na suprotnim stranama, sudjelovala su na taekwondo prvenstvu u Oklahoma Cityju u SAD-u 1978. godine. Barešić je pod pseudonimom branio boje Paragvaja, a Nobilo Jugoslavije. Barešić je nakon dodjele medalja tražio da se intonira i hrvatska himna.
Barešić je o tome kazao: ‘Ja sam u ekipi reprezentirao Paragvaj, ali kao o oba sam sudjelovao u pojedinačnim borbama i reprezentirao Hrvatsku. Nakon finalne borbe zatražio sam da se odsvira hrvatska himna’.
Barešić je Nobilu zamjerio što nastupa pod jugoslavenskom zastavom, a Nobilo je njemu kazao da je terorist kao i Bruno Busšić.
Nobilo pak ima drugačiju verziju tog događaja. ‘Šarić, odnosno Barešić, tvrdio je da ne možemo biti Hrvati, jer su svi Hrvati zarobljeni u jugoslavenskim logorima. Pitao sam ga je li ikada bio u Hrvatskoj i otkud njemu te informacije, nabrajajući hrvatske gradove iz kojih smo doputovali. Muljajući oko svoje biografije, rekao je da su njegovi roditelji hrvatski emigranti, da su mu ispričali istinu o Jugoslaviji i da meni ne vjeruje. To nije istina, uzvratio sam pokušavajući ga razuvjeriti. Jugoslavenski državljani imaju pasoše, mogu putovati po svijetu. Problem je što nemaju za to previše novaca… To je otprilike bilo sve. Do kraja natjecanja više se nismo sreli’, kazao je Nobilo 2016. za Express.
S Golog otoka u Švedsku
Kako je Narod.hr ranije pisao, Miro Barešić rođen je u Šibeniku 10. rujna 1950. Već kao mladić suprotstavio se jugoslavenskom komunističkom režimu te je odbio je služiti vojni rok u JNA smatrajući kako su Hrvatima ugrožena ljudska prava, zbog čega je osuđen na šest mjeseci zatvora na Golom otoku.
Nakon odsluženja kazne pobjegao je iz Jugoslavije u Švedsku. Povezao se s pripadnicima hrvatske političke emigracije, članovima Hrvatskog narodnog otpora. U suradnji s Anđelkom Brajkovićem i Antom Stojanovim organizirao je i izveo akciju kojoj je bio cilj puštanje hrvatskih politički zatvorenika u zamjenu za jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj Vladimira Rolovića 7. travnja 1971.
Vladimir Rolović nije bio prosječan diplomat i običan veleposlanik. On je bio provjereni partizanski kadar, ‘oficir’ zloglasne OZNA-e i zapovjednik komunističkog mučilišta Goli Otok, pričuvni generala-major JNA. On je došao u Švedsku po specijalnom zadatku jer se tamo okupljala ‘opasna ustaška emigracija’, kako su komunisti zvali sve hrvatske borce za slobodu.
Smrt ‘Crnog Vlada’
O tim je zbivanjima sam Miro Barešić rekao sljedeće: ‘Upravo u to vrijeme u Švedsku stiže za veleposlanika Vladimir Rolović poznat pod nadimkom ‘Crni Vlada’. Čim je došao odmah je zaprijetio da će ‘srediti’ Hrvate, kao što je to činio i prije kao Titin general. Prijetio nam je i preko švedske televizije. Uvjeren sam da su Šveđani pogriješili što su dopustili da krvnik Rolović dođe u Švedsku.’
Cilj akcije bilo je jedino zarobljavanje veleposlanika. Nakon što ga je Barešić pozvao da se preda, Rolović je izvukao pištolj i pucao. Policijska rekonstrukcija pokazala je da je Rolović pucao prvi, ali je u pucnjavi bio teško ranjen. Umro je nakon osam dana.
To je izazvalo reakciju hrvatske emigracije pa su 15. rujna 1972. Tomislav Rebrina, Rudolf Prskalo i Nikola Lisac prvi put u švedskoj povijesti oteli zrakoplov s 96 putnika tražeći zauzvrat puštanje na slobodu domoljuba koji su zatvoreni zbog akcija u konzulatima u Göteborgu i Stockholmu. Otmica je sretno i uspješno završila. Nije bilo žrtava, a Miro i njegovi suborci pušteni su u Španjolsku. Zbog korektnog ponašanja prema putnicima, ovu su akciju nazvali posudbom, a ne otmicom.
Tražili su oslobađanje hrvatskih zatvorenika iz zatvora u Švedskoj i da ih pošalju zrakoplovom u Španjolsku. Nakon što je to učinjeno, napustili su oteti zrakoplov.
Otmičari zrakoplova osuđeni su u Španjolskoj na 12 godina i na kraju pomilovani. Miro Barešić služio je zatvorsku kaznu u Španjolskoj 18 mjeseci. Nakon toga nije izručen Švedskoj, iako su Španjolska i Švedska imale sporazum o međusobnom izručenju. Dogovorom španjolskih i paragvajskih vlasti, emigrirao je u Paragvaj, jer mu je u Španjolskoj prijetila UDBA.
Paragvaj
U Paragvaju je promijenio identitet i zvao se Toni Šarić. Nakon što je spasio život sinu paragvajskog generala u znak zahvalnosti primljen je na vojnu akademiju. Služio je u paragvajskoj vojsci i napredovao po činu. Bio je majstor taekwondoa (na jednom natjecanju u Oklahomi 1978, pobijedio je Antu Nobila, nositelja 8. dana crnog pojasa) i tjelohranitelja paragvajskog veleposlanika u SAD-u.
S vremenom je otkriven njegov pravi identitet i američke vlasti (akcija CIA-e) izručile su ga Švedskoj 16. svibnja 1980. Zbog najave da bi mogao biti izručen Jugoslaviji štrajkao je glađu preko 50 dana. Nakon toga švedske vlasti su odlučile kako ga neće izručiti Jugoslaviji te su ga prebacili u zatvor poluotvorene vrste. Nakon što se 7. rujna 1985. oženio sa suprugom Slavicom 10. prosinca 1987. protjeran je iz Švedske u Paragvaj. Tu je osnovao svoj borilački klub i automehaničarsku radionicu.
Povratak u Hrvatsku
Pod imenom Božidar Smotalić 12. srpnja 1991. vratio se u Hrvatsku. Po dolasku u Hrvatsku uzima novo ime – Marko Marić. Susreo se s drugim hrvatskim emigrantima i pridružio ZNG-u. Planirao je vojne akcije. Poginuo je 31. srpnja 1991. u jednoj od prvih akcija na području Zadarske županije samo tri tjedna nakon dolaska u Hrvatsku.
Okolnosti pogibije u selu Mirane Donje kod Benkovca ni do danas nisu posve razjašnjene. Prvotno je bio pokopan na zagrebačkom groblju Miroševac pod imenom Ante Katić. To je napravljeno kako Mirini suborci, kada bi saznali za njegovu smrt, ne bi izgubili moral. Njegovi posmrtni ostatci 26. lipnja 1992. premješteni su u grob u Aleji branitelja na Mirogoju te je posthumno promaknut u čin bojnika.
