Mons. Puljić: Ništa se ne zabranjuje, ali se poziva na oprez i odgovornost!

Predsjednik HBK mons. Želimir Puljić, kao zadarski nadbiskup svoju je nadbiskupiju u utorak 12. kolovoza posebnim pismom pozvao na razboritost i odgovornost u ovogodišnjoj proslavi Velike Gospe, te na pridržavanje preporuka Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Razloge za ovo pismo nadbiskup Puljić objasnio je u srijedu, 13. kolovoza u emisiji „Aktualno“ Hrvatskoga katoličkog radija.

„Jedan od većih skupova tijekom liturgijske godine koji se događa u našim crkvama i svetištima, uz proslave Božića, Uskrsa i drugih velikih blagdana, jest i Velika Gospa kada puno svijeta dolazi i hodočasti. Po tim proslavama BDM i njezinih blagdana, a osobito Velike Gospe, možemo se ubrojiti u narod koji štuje Mariju i za koji se može reći da je Marijin narod, odan Mariji. Imajući u vidu još uvijek aktualno važeće odredbe koje je Nacionalni stožer uputio prije nekoliko mjeseci, i u njima nije došlo do radikalnih promjena, virus je još uvijek aktualan i svaki dan se objavljuju brojevi zaraženih, nekad ih je više, nekad manje. Čini se da je dobro što je došlo do popuštanja, ali ne i do opuštanja. I u tom kontekstu smatrali smo potrebnim upozoriti vjernike da i u pobožnosti, hodočašćima i okupljanjima budu oprezni. Sve smo biskupe obavijestili o odredbama koje još uvijek vrijede. Zato sam za svoju Zadarsku nadbiskupiju poslao pismo svećenicima i naglasio sam da smo svi odgovorni – i biskup i svećenici i vjernici. Ništa se ne zabranjuje, ali se poziva na oprez i odgovornost!“, rekao je nadbiskup Puljić.

Osobitu pozornost privukla je u pismu rečenica „kako u ovakvim okolnostima nije razborito organizirati tradicionalne procesije.“ Stoga je mons. Puljić pojasnio: „Procesije su jedan mali izazov, jer je u njima teško uspostaviti distancu. Teško je reći ‚nemojte ići po deset zajedno, već jedan po jedan‘. U tom kontekstu sam rekao da bi bilo nerazborito organizirati procesije. Nisam čuo da u mojoj Nadbiskupiji ima nekih velikih problema, ali je bilo rasprave po župama već prije ovog mojeg očitovanja hoće li ili neće imati procesije? U nekim župama su već sami odlučili imati desetak ljudi koji donose Gospin kip i onda se slavi misa pred crkvom na otvorenom. Nikada nam nije dovoljno opreza i razboritosti. Kad se govori o virusu, puno toga o njemu ne znamo, ali vidimo posljedice. Kažu da postoje milijuni virusa u zraku, nisu štetni i bez njih svijet ne bi mogao živjeti, ali ima ih dvadesetak koji su opasni, a među njima i koronavirus. Mi ne možemo govoriti znanstvenim rječnikom, ali gledajući posljedice mislim da je potrebno imati opreza i razboritosti.“

Osvrćući se na komentar kako je i u povijesti bilo različitih pandemija, te su vjernici činili zavjete u hodočašćima i procesijama da se to zlo umanji, i ustrajali u pobožnostima, mons. Želimir Puljić je rekao: „Tada se manje znalo i o bolestima i o njihovim razlozima. Sada se nalazimo pred znanstvenim problemom pred kojim ne možemo ne osjetiti potrebu biti oprezni. Ispočetka su ljudi pomalo sumnjali, a i danas ima onih koji sumnjaju da je to izmišljeno i da postoji opasnost manipulacije. Sigurno je da postoji ta opasnost, ali potresne slike sa sjevera Italije ili sada iz Brazila, SAD-a, ne mogu nas ostaviti površnima. Čini mi se da smo suočeni s ozbiljnim problemom kojega ne treba otpisivati i kojemu ne treba pripisivati svemoć, ali također treba biti oprezan.“

I kako se suočiti s ovom situacijom? „I prevencijom i molitvom u borbi s opasnim virusom. Trebamo sve učiniti da što manje ljudi oboli ili da mi ne budemo uzrok nečije bolesti. Ali i molitva, ona je sastavni dio našega vjerskog života. I u tom kontekstu te dvije stvari idu zajedno.“ Ovakve mjere nisu znak manjka vjere i ne umanjuju našu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji: „I u tišini svoga kutka, molitvi, u obitelji, na ulici, mi smo sve više otvoreni Duhu Božjem i našoj Majci bez koje ne možemo. Ona je naša Majka, ona je naša nada, odvjetnica naša. I ovo nikako ne umanjuje naš marijanski duh i marijansku pobožnost koju imamo prema Njoj i siguran sam da i Ona kao dobra Majka shvaća naše muke i naše probleme.“

Mons. Želimir Puljić se osvrnuo i na vezanost našega naroda na procesije, kao i na ono bitno u proslavama blagdana: „Marija vodi k Isusu. On je u središtu Crkve. Ona nas vodi k Sinu svom. Smisao je procesija da budemo zajedno, da se vidi ‚da nas ima‘, da u hodu pokažemo pobožnost prema Onoj koju štujemo i koja je nama velika utjeha i nada, i da nam nadasve pokaže ono što je najjasnija poruka hodočasničkom puta – da smo prolaznici i putnici u hodu prema Nebu. Procesija nije cilj samoj sebi niti je bitan dio našeg vjerničkog života ili euharistijskog slavlja. Obično nakon, a negdje i prije euharistije bude procesija. Ona je uvijek poruka da smo mi u hodu, na putu, hodočasnici, putujemo Nekom, mi smo samo na ovoj zemlji prolaznici. Štujući Mariju, zazivajući Njezinu pomoć, slaveći Euharistiju, hraneći se Isusovim tijelom, mi samo kažemo: to nam je snaga na ovom našem zemaljskom hodu. U tom kontekstu procesija nije bitna, možda se sada previše o tome raspravlja. Bitna je Euharistija, poruka Božje Riječi, bitna je hrana koju nam Isus daruje po svome Tijelu, a sve drugo nam pomaže u svijesti prolaznosti i vjerničkog hoda.“

Razgovor o proslavi Velike Gospe bio je i prilika za podsjetnik na istinu vjere koju slavimo u toj svetkovini – da je Marija dušom i tijelom uznesena u Nebo. U tome je i nada u ono što će se i nama dogoditi: „Marija je predskazala ono što će se svima dati. U Vjerovanju ispovijedamo vjeru u uskrsnuće tijela. Mi kao zemaljska bića u sebi imamo nešto neumrlo, vječno, i kad se rastanemo od ovoga svijeta, duša nam ode na drugi svijet, živimo u tom iščekivanju kad će na koncu doći uskrsnuće tijela. Isusovo uskrsnuće i Marijino uznesenje na Nebo vidljivo su predskazanje, događaj onoga što nas čeka na koncu svijeta.“

Crkva je od svojih početaka vjerovala u Marijino uznesenje na Nebo. No, kao dogmu tu vjersku istinu definirala je prije 70 godina. Dvije dogme o Mariji proglašene su u prvom tisućljeću, da je Bogorodica (431.) i vazda Djevica (649.), a druge dvije u drugom tisućljeću, da je bezgrešno začeta (1854.) i na Nebo uznesena (1950.).

„Na početku, kad je kršćanstvo proživljavalo nešto što se možda čak i danas ponavlja, udari izvana, progoni, zatiranje svega što je vjerničko, kad se nije moglo javno niti slaviti nego u katakombama ili se skrivati po kućama, nešto se dogodilo unutar same Crkve – pojavili su se heretici, ljudi koji su naučavali neki svoj nauk. Nisu se obazirali što kažu papa, biskup, svećenik, nego su imali svoju vjeru i filozofiju. I mi smo sad, na žalost, izloženi takvim osebujnim i osobitim naučavanjima, pa pomalo i ovo naše vrijeme sliči onome. A tada je bilo onih koji su naučavali – Isus nije Bog, bio je običan čovjek, Marija nije rodila Bogočovjeka, nego samo čovjeka. Biskupi, koncilski oci su se tada sastali i proglasili prvu dogmu o Mariji – Marija je Bogorodica, nije ona samo rodila sina, čovjeka, nego Bogočovjeka. I ta je istina temeljna. Ona ne samo da govori o Marijinim zaslugama i veličini, da je Bogorodica, nego govori i o Isusu Kristu, da je on Bogočovjek. Druga istina proglašena o Mariji jest da je djevica prije poroda, u porodu i nakon poroda. Treća istina govori da je Bezgrešna. Tada su formulirali istinu o Mariji koja je bila prisutna u vjeri naših ljudi. Naime, mi se svi rađamo s posljedicama Istočnog grijeha. Padom prvih ljudi mi smo ga svi naslijedili. Njega se oslobađamo po krštenju. Po krštenju bivamo oslobođeni i postajemo djeca Božja. A je li Marija bila pod Istočnim grijehom? Tu je istina formulirana – ona je bezgrešna, ona je već u krilu Joakima i Ane bila oslobođena Istočnog grijeha, rođena je bez njega. Naši ljudi možda ne razumiju ove istine, ali samim srcem i vjerom sve to prihvaćaju i ispovijedaju.“

 VIDEO: