MORAMO PODIGNUTI 402 OPTUŽNICE ZA 402 UBIJENE DJECE U RATU! Vučić prevršio mjeru: Vrijeme je da stanemo na kraj patetici srpskog državnog vrha

Dok Vučić vodi Srbiju, nećemo prestati tražiti pravdu za našu pobijenu djecu – poruka je to srpskog ministra unutarnjih poslova Aleksandra Vulina hrvatskom predsjedniku Zoranu Milanoviću izrečena u priopćenju u kojem Vulin hrvatsku politiku prema Srbima naziva mješavinom kompleksa i loših namjera.

“Između hrvatske ljevice i desnice nema nikakve razlike kada je u pitanju odnos prema Srbiji i srpskim žrtvama. Kada se Milanović pred veteranima hvalio bliskim rođacima pripadnicima ustaškog pokreta, bio je iskren, baš kao što iskreno mrzi i Vučića i Srbiju”, dodao je Vulin replicirajući Milanoviću koji je srpskog ministra isprovocirao rekavši kako je priča njihova predsjednika Aleksandra Vučića o tome da Hrvatska ne mari za srpsku djecu postala nepodnošljivo gadljiva te da Srbija nema moralnu auru da sudi o događajima tijekom raspada Jugoslavije.

Prekinuto djetinjstvo

Sve ove prepirke nastavak su okršaja između Hrvatske i Srbije, čije je tužiteljstvo nedavno podiglo optužnice za stradanja u Oluji protiv hrvatskih vojnih pilota, najavljujući optužnice i protiv hrvatskih generala. Kad je riječ o tome, i premijer Plenković prilično je jasan, on optužbe iz susjedstva ne prihvaća, no za razliku od Plenkovića, njegov koalicijski partner Milorad Pupovac naklonjen je srpskim optužbama i pričama o pobijenoj djeci.

Međutim, na sve ovo očekuje se potez Ministarstva branitelja i inicijativa za pokretanje optužnica protiv Srbije za 402 hrvatske djece, koliko ih je ubijeno u Domovinskom ratu a da se tomu u Lijepoj Našoj ne pridaje prevelika važnost. Lani je zajednica udruga hrvatskih civilnih stradalnika iz Domovinskog rata otkrila da je u Domovinskom ratu poginulo 402 djece, navodeći da je to samo prigodan podatak za hrvatske političare.

“U Domovinskom ratu poginulo je 402 djece, dobro ste čuli. Kažemo čuli jer se nitko od vas koji ih danas prigodno spominjete nikada nije pojavio na danu kada ih se svake godine sjećamo. Postoji taj dan, već više od desetljeća vama nepoznat“, poručila je Zajednica prošle godine, podsjetivši pritom da se sjećanje na poginulu djecu u Domovinskom ratu pod nazivom Mali križ – velika žrtva uz potporu Ministarstva branitelja obilježava svake godine u svibnju u Slavonskom Brodu, gdje se simbolično polažu 402 bijele ruže podno spomenika koji je za svu poginulu djecu podignut 2016. godine i koji nosi ime “Prekinuto djetinjstvo”.

“Njihova žrtva za vas nije važna. Da je istinski važna, znali biste te 402 obitelji, znali biste imena i prezimena te djece i njihovih roditelja. Roditelji ubijene djece naslušali su se šutnje svih vas koji ste danas toliko glasni”, poručili su iz Zajednice udruga.

Osnovni problem

O djeci ubijenoj u Domovinskom ratu govorilo se i na Znanstvenom simpoziju “Otvaranje imenika – ubijena i ranjena djeca u Domovinskom ratu”, pri čemu se govorilo o tome da je rat djecu u Hrvatskoj doveo u dodir s ratnom agresijom i nasiljem te da ona nisu živjela u pozadini ratnih zbivanja, nego su bila gotovo u središtu bojišnice.

Samo je u Slavonskom Brodu ubijen jedan razred – 29 djece s imenom i prezimenom, djeca su ubijana i u Zadru, Dubrovniku, Osijeku, Vukovaru, a u Domovinskom ratu na području RH ranjeno je više od 1200 djece. Počinitelji zločina nad djecom uglavnom nisu osuđeni, no prema riječima povjesničara i ravnatelja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Ante Nazora, za to još nije kasno jer ratni zločini ne zastarijevaju ni prema međunarodnom ni prema domaćem pravu. Svojedobno je Nazor za Direktno.hr progovorio o desecima djece ubijene u Domovinskom ratu, a doznalo se da je iz neposredne blizine ubijeno minimalno četrdesetero djece.

Uz djecu ubijenu iz neposredne blizine, njih najmanje 121 ubijeno je u artiljerijskim i zračnim napadima tijekom Domovinskog rata, ne treba zaboraviti ni na djecu koja su smrtno stradala nesretnim slučajevima, tijekom neopreznog rukovanja oružjem i minsko-eksplozivnim sredstvima, a valja spomenuti i maloljetnike koji su poginuli kao hrvatski branitelji. O djeci ubijenoj u Domovinskom ratu svojedobno je progovarala doktorica Vlatka Vukelić s Hrvatskih studija. “Osnovni je problem što nije napravljen registar civilnih žrtava pa se i danas njihov broj procjenjuje na između 4000 i 8000, što je vrlo rastezljivo i metodološki neujednačeno. Prema podacima odjela za informiranje Ministarstva hrvatskoga zdravstva iz 2000. godine, u Hrvatskoj je poginulo, ubijeno ili umrlo od posljedica ranjavanja ukupno 4137 civila…”

Najmlađe dijete

“… U taj broj tada još nisu bili uključeni poginuli civili ekshumirani i identificirani iz masovnih i pojedinačnih grobnica te poginuli hrvatski civili na tadašnjem privremeno okupiranom području Hrvatske, koji nisu otišli u zbjeg ili progonstvo. Ratu je bilo izloženo oko milijun djece u Hrvatskoj, a oko 600.000 njih bilo je izravno pogođeno ratom. Mnogima su ubijeni jedan ili oba roditelja, braća, sestre, rodbina ili prijatelji. Mnogima su spaljeni ili razoreni domovi. Prema prvim podacima koji su bili dostupni od svibnja 1991. do rujna 1996., na području Hrvatske poginulo je 306 djece do 17 godina – bez okupiranih područja. Najviše je djece ubijeno u prvih šest mjeseci agresije na Hrvatsku, kada je poginulo 110 djece.

Najmlađe ubijeno dijete imalo je samo četiri mjeseca. Vrste ozljeda koje su dovele do smrti većinom su stradanja od zrakoplovnih i topničkih napada te ranjavanja iz vatrenoga oružja i eksplozivnih naprava. U istom je razdoblju ranjeno 901 dijete u dobi do 17 godina, no utvrđivanjem dodatnih okolnosti stradanja ta se brojka popela na 1276 djece. Najviše djece ranjeno je u prvih šest mjeseci rata – 512 (57 %). Zbog velikoga broja neeksplodiranih projektila i naprava na teritoriju Hrvatske to nije konačan broj. Od ukupnoga broja ranjene djece njih 86 doživotni su invalidi”, tvrdila je Vukelić, dodajući da je do kraja rata evedentirano i 35 nestale djece.

“Vezano uz prisilne migracije – samo je od listopada do prosinca 1991. registrirano oko 308.000 prognanika, od kojih su 172.000 bila djeca. Od studenoga 1992. registrirane su 264.194 prognane osobe, od kojih je 148.000 djece. Dakle, u ukupnom broju prognanih najveći je broj djece. Do travnja 1997. broj prognane djece još je velik – 36.000. S obzirom na često mijenjanje boravka, teško je dati pouzdane podatke. Izvan Hrvatske evakuirano je 6725 djece. Najmlađe operirano dijete koje je ozlijeđeno u ratu imalo je šest mjeseci. Tijekom 1995. i 1996. zbog minskih i razornih eksplozivnih sredstava zabilježeno je 377 nesretnih događaja, od kojih je stradalo 560 osoba, od čega 179 smrtno, a 381 osoba je ranjena. Stradalo je 35 osnovnoškolske djece, a maloljetnika ukupno 102. Od ukupnoga broja stradale djece, njih 24 je smrtno stradalo, a 78 ih je ranjeno”, svjedočila je Vukelić.

Ubojice na slobodi

O ratnom zločinu u Slavonskom Brodu pisalo se i na portalu Dnevno.hr, gdje se progovorilo o bombardiranju dječjih igrališta i ulica, pri čemu je poginulo šestero djece, uz njih je taj dan ubijeno još deset građana Slavonskog Broda, dok je ranjeno 60 civila.

“Samo u Slavonskom Brodu u vrijeme Domovinskog rata tijekom rata poginulo je 28 djece, a ranjeno čak 65. Uglavnom su to bili nasumični napadi srpskog dalekometnog topništva, ali i zrakoplova, koji su sijali smrt na dječjim parkovima, igralištima i ulicama grada”, pisao je Petar Horvatić. U zračnim napadima izbačeno je 12 aviobombi poznatijih kao krmače, a posljedica su bile velike ljudske žrtve i značajna materijalna šteta. U naselju Jelas pogođena je obiteljska kuća, bomba je razorila zidove kuće u čijem se podrumu nalazilo 14 civila, uz dvije žene, život je ondje izgubilo petero djece – Andrijana, Dalibor i Marinko Marinković te Ivana i Marko Petrović. Najmlađa žrtva ratnog zločina nad civilima u Slavonskom Brodu imala je samo 20 mjeseci.

Svoj ovoj djeci dodirna je točka to što su oni žrtve zločina počinjenih u vrijeme rata koji je izazvala velikosrpska politika, a njezin je član bio i aktualni srpski predsjednik Vučić, čiji puleni danas siju razdor i šire mržnju dok Hrvatska zaboravlja na svoju ubijenu djecu, za čiju smrt do danas nitko nije odgovarao – ubojice hrvatske djece slobodni su ljudi, a hrvatska država svojih se najmlađih prisjeća prigodno i ni izbliza dovoljno glasno kao što bi to trebalo biti u svakoj uređenoj državi koja drži i do sebe i do svojih žrtava, pa i do ove današnje djece koja ratu, srećom, nisu svjedočila.