Mračna tajna ubojstva generala Šantića: ‘Oni koji znaju gdje je sjede u udobnim foteljama’

MUČAN MISTERIJ

Dok kalendar ispisuje još jednu mučnu obljetnicu, sudbina general-bojnika Vlade Šantića ostaje najmračniji simbol bošnjačko-hrvatskog “savezništva” u Bihaću i jedna od najsramotnijih mrlja na obrazu pravosuđa Bosne i Hercegovine. General HVO-a i Hrvatske vojske, čovjek koji je u najgorim danima opsade zapovijedao 101. pukovnijom i držao bihaćku enklavu na životu, nestao je u noći s 8. na 9. ožujka 1995. godine. Od tada do danas, za njegovu obitelj vrijeme nije mjereno godinama slobode, već tišinom koja vrišti iz neobilježenih grobnica i sudnica u kojima pravda služi kao politički otirač.

Vlado Šantić nije bio samo vojnik; bio je brana potpunom nestanku Hrvata u bihaćkom džepu. I dok su njegovi vojnici krvarili rame uz rame s pripadnicima 5. korpusa Armije BiH, u pozadini su se plele mračne mreže. Sukob koncepcija o tome čiji je Bihać i kakva mu je sudbina, stvorio je neizdržive tenzije između Šantića i bošnjačkog vojnog vrha predvođenog Atifom Dudakovićem. General je te kobne noći, u jeku proslave Dana žena, odveden na “sastanak” s kojeg se nikada nije vratio. Posljednji put je viđen u hotelu “Sedra”, u rukama onih koji su ga trebali štititi, a ne likvidirati.

Najpotresniju dijagnozu ove tri desetljeća duge agonije dao je jučer njegov sin Duje Šantić, čiju objavu prenosimo u cijelosti: “Sutra je još jedna godina bez mog oca. Godine prolaze, ali bol ne prolazi. Vrijeme ide dalje za sve, ali za našu obitelj ono je stalo onog dana kada je moj otac nestao. Od tada živimo između nade i tuge, između sjećanja i neodgovorenih pitanja. Moj otac nije bio samo general. Za mene je bio prije svega otac – čovjek koji me učio poštenju, hrabrosti i dostojanstvu. Čovjek čiji glas, savjete i zagrljaj i danas nedostaju. Najbolnije od svega je to što ni nakon svih ovih godina nemamo ono što svaka obitelj zaslužuje – istinu. Nemamo mjesto na koje možemo doći, zapaliti svijeću i u tišini razgovarati s njim. Ali jedno znam: sjećanje na njega nikada neće nestati. Njegovo ime, njegova čast i njegova žrtva živjet će dok god ga mi spominjemo i dok god tražimo istinu. Tata, nedostaješ svaki dan. I dok god budem živ, tražit ću istinu o tebi. Počivaj u miru. Nikada nećeš biti zaboravljen.” Ovaj Dujin krik ogoljuje sav jad sarajevskog pravosuđa koje je 2023. godine pravomoćno oslobodilo Hamdiju Abdića Tigra i njegove suučesnike. Dokazano je da su ga odveli, dokazano je da je nestao, ali “dokaza” o ubojstvu u sustavu koji štiti svoje “heroje” – nema. Politička zaštita aktera te noći u hotelu “Sedra” jača je od bilo kakvog zakona. Za političko Sarajevo, Šantić je očito bio smetnja koje se trebalo riješiti, a danas je kostur u ormaru koji bi mogao srušiti mit o “čistoj” borbi onih koji su ga likvidirali.

‘Oni koji znaju gdje je Vlado Šantić, danas sjede u udobnim foteljama’

Jezive priče o bačvama s kiselinom i Uni koje godinama cirkuliraju Bihaćem nisu samo plod mašte, već odraz brutalnosti sustava koji je dopustio da general nestane kao da ga nikada nije bilo. Unatoč pronalasku određenih ostataka prije deset godina, zid šutnje ostao je netaknut. Oni koji znaju gdje je Vlado Šantić, danas sjede u udobnim foteljama ili uživaju u mirovini, dok sin generala i dalje traži barem jednu kost kako bi je dostojanstveno pokopao. Problem ovog slučaja nije u nedostatku dokaza, nego u višku straha. Pravosuđe u BiH sustavno zakazuje kada god se takne u osinje gnijezdo bihaćkih ratnih gospodara. Oslobađajuće presude i beskonačni procesi nisu ništa drugo nego poruka Hrvatima u BiH: vaše žrtve nemaju istu težinu, a vaši generali mogu biti ubijeni usred “savezništva” bez ikakvih posljedica za ubojice.

Sustavna marginalizacija slučaja Šantić u javnom prostoru Federacije služi isključivo održavanju lažnog narativa o nepogrešivosti vojne hijerarhije koja je tada kontrolirala Bihać. Dok se u javnosti prodaje priča o multietničnosti i zajedništvu, sudbina Vlade Šantića stoji kao krvavi dokaz da je to zajedništvo prestajalo onog trenutka kada bi netko postao prepreka lokalnim šerifima. Šutnja onih koji su te noći bili u hotelu „Sedra“ i dalje je najjača valuta u BiH, kupujući im mirnu starost dok obitelj generala proživljava vječni pakao neizvjesnosti.

Pitanje pronalaska posmrtnih ostataka i procesuiranja odgovornih za nestanak generala Vlade Šantića ostaje primarni test za pravosudne institucije Bosne i Hercegovine na državnoj razini. Prema međunarodnim standardima i humanitarnom pravu, obitelji nestalih imaju neotuđivo pravo na istinu o sudbini svojih članova, dok je država obvezna osigurati učinkovitu istragu neovisno o političkim implikacijama. Sve dok se ovaj slučaj zadržava u sferi spekulacija i neuspjelih lokalnih sudskih procesa, on će nastaviti opterećivati sigurnosni i politički ambijent Federacije BiH, ukazujući na strukturne manjkavosti u radu nadležnih tužiteljstava i agencija za provođenje zakona. Konačno rasvjetljavanje okolnosti Šantićeva nestanka nije samo čin pravde prema žrtvi i njezinoj obitelji, već i nužan preduvjet za uspostavu povjerenja u pravnu državu i njezinu sposobnost da sankcionira teška kršenja ljudskih prava bez obzira na identitet počinitelja.