Muzej Domovinskog rata Istre u Puli

Čitam objave o otvaranju Muzeja antifašizma u Puli, pa neka im, ionako mu je mjesto u muzeju, ali se dosjetim da trebamo svakako otvoriti  i  Muzej Domovinskog rata Istre u Puli!

Napose zato  što se ove godine obilježava 30. obljetnica veličanstvene pobjedničke akcije Oluja, kojom je oslobođen najveći dio Hrvatske!

Mlađe generacije neka vide kako su njihovi očevi, djedovi, pa i majke i bake sudjelovali u stvaranje slobodne Republike Hrvatske. Neopisiv je osjećaj kada naiđeš na ime i prezime ili sliku svojih predaka u nekom povijesnom događaju; tako sam i ja naišla na ime moga Nona kao sudionika Proštinske bune 1921. godine.

Istra je,  iako nije bila direktno obuhvaćena ratnim operacijama dala veliki doprinos u Domovinskom ratu! Istra se nije uklapala u granice Velike Srbije, ali je velikosrpska politika itekako krojila planove o njenoj sudbini.

U turističkim objektima Istre bilo je smješteno tisuće izbjeglica i prognanika sa ratom obuhvaćenih dijelova Hrvatske. Istra je pružila privremeni dom 1991. oko 15 tisuća izbjeglica, 1992 brojka je narasla na 30 tisuća ljudi potrebnih pomoći, a kada je zaratilo u BIH, na 40 tisuća izbjeglica i prognanika .

Domovinski rat bio je pravedan, legitiman, obrambeni  i oslobodilački rat od  velikosrpsko-svetosavsko-četničke agresije, koja je uz pomoć JNA  na teritoriju Republike Hrvatske,  na crti-Virovitica-Karlovac-Karlobag htjela stvoriti etnički čistu Veliku Srbiju. To je značilo protjerati Hrvate, razoriti Katoličke crkve i uništiti svaki dokaz njihova postojanja na tom hrvatskom prostoru!

U Istri  su bile stacionirane brojne postrojbe svih rodova vojske, agresorke JNA. Više od 12 tisuća ljudi od ročnika, do podoficira i oficira sa obitelji. Pored Avijacije  na tada pulskom Aerodromu sa 41 avionom,  u Puli je bila stacionirana mornarica sa 10 ratnih brodova, preko tisuću podmorskih mina, 26 000 tona eksploziva, 56 000 tona streljiva, a oružje teritorijalne obrane pod ključem na Muzilu.

U  Pazinu u Bertošima kraj Lindara nalazilo se 12 tenkova i 5 transportera te veći dio vojnika i časnika. poligon na Lindaru, kasarna Joakim Rakovac i Dom JNA.

Na Bujštini je u sklopu JNA bila vojarna Boris Kidrič u Umagu, zatim radar u Savudriji, dok je za vrijeme rata u Sloveniji u Petroviji bilo stacionirano 15 tenkova te 10 transportera s posadama, oklopni automobili i kamioni.

Zahvaljujući uspješnom pregovaranju pulskog Kriznog stožera sa komandantima JNA, JNA je 16.prosinca 1991. mirno  napustila Pulu i Istru, nepotrebno devastirajući objekte koje je napustila.

Paralelno sa pregovaranjem s JNA , oformile su se hrvatske policijske i vojne  obrambene  postrojbe. Ured za obranu grada Pule postao je centralno mjesto prijave dragovoljaca i svih koji su htjeli sudjelovati u obrani domovine.

Njihova svjedočenja snimljena su u dokumentarnom filmu „ Otkucaj Hrvatskog Srca – Istra u Domovinskom ratu“

U to vrijeme u Istri  i Puli je bilo prilično kaotično.  Razne tajne službe,  srpski prljavi propagandni rat, KOS ( Kontraobavještajnu službu JNA) i Hrvatskoj nesklonih IDS i SDP-a, stvarali su pomutnju. Bacali projugoslavenske letke i organizirali prosvjede protiv odlaska istarskih mladića na ratište u Lici.

Prosvjed  koji je kulminirao  27. siječnja 1992.( znači nakon međunarodnog priznanja Hrvatske 15.01.1992.), najprije na Valsalinama, pa nastavljen na Forumu, sa istim transparentima, pisanih istim rukopisom, ukazivao je  na to da je bio pomno organiziran i pripremljen. Delegaciju prosvjednika primili su Igor Štoković, Luciano Delbianco i Atilio Radolović i nakon toga prva bojna 119. brigade HV otišla je  30.siječnja 1992. na ličko ratište. Istarski mladići nisu  nasjeli na IDS-SDP-ovo lamentiranje da to nije naš rat,  već su se masovno uključili u Domovinski rat.

Svi ti događaji kronološki, znanstveno i dokumentirano opisani su u monografiji „ Istra u Domovinskom ratu 1991-1995“ izdane 2018. nakladnika Istarski ogranak društva hrvatskih književnika, autora povjesničara doktora znanosti Darka i njegova sina povjesničara Vedrana Dukovskog i stručnjaka za vojna pitanja doktora znanosti Darija Matike.

Atilio Radolović , rukovoditelj ureda za obranu Pula , koji je doslovno izgarao radeći zdušno od samog početka velikosrpske i JNA agresije na organiziranju dragovoljaca i mobiliziranih branitelja, godinu dana nakon tih prosvjeda dao je izjavu u Glasu Istre;

“ Ono famozno okupljanje majki, rodbine, pa i samih vojnika pred Skupštinom općine Pula, uoči odlaska 119 brigade u Liku-te demonstracije su za mene bile nešto najtužnije tijekom cijelog rata u Istri. To ucjenjivanje  i poigravanje demokracijom trajalo je sedam dana i sasvim je pogrešno nazivano -mirni prosvjed protiv rata- U pitanju je bila opaka podvala Puli i Hrvatskoj i to je već onda trebalo nazvati pravim imenom. I postupiti u skladu s tim…. Snimke je prikazivala i Beogradska TV. Gradski čelnici prikazivani su kao ustaše i izdajnici, a Pula kao revolucionarno središte. Jasno je bilo od kuda „ vitar puše“[1]

Postrojbe iz Istre u Domovinskom ratu, koje su sudjelovale u obrani diljem Lijepe naše:

1. prva je bila organizirana  specijalna jedinica policije Bak ustrojena 27. srpnja 1991. godine u Valbandonu,
2. druga je bila 119 brigade HV, osnovane 7.rujna 1991.,
3. Satnija mornaričko desantnog pješaštva “Vange” osnovane 30. listopada 1991. godine.,
4. 154. brigada HV-a osnovana  1. prosinca 1991. godine u Pazinu.

Kasnije su osnovane  Samostalne domobranske satnije i bojne po istarskim gradovima, Zrakoplovna baza Pula, Inženjerijske postrojbe, Pomorsko zapovjedništvo….

Odaziv na mobilizaciju bio je čak 93%, najviši u Hrvatskoj, a iz ljudi je  zračilo domoljublje.

Svakako treba istaknuti da su u istarskim postrojbama bili svi pripadnici nacionalnih manjina, pa i srpske nacionalne manjine. [2]

Na pr. U Prvoj domobranskoj bojni Pula osnovanoj u travnju 1992.godine, po podacima iz magazina Vojna Povijest,  među 321 pripadnikom bojne bilo je Hrvata 268, Albanaca 1, Bošnjaka 14, Crnogoraca 3, Čeha 1, Židova 1, Mađara 1, Slovenaca 4, Srba 13 te 15 Talijana.[3]

Bilo je raznih anegdota, kada bi putem motorola komunicirali mješavinom čakavskog dijalekta i talijanskog jezika, pa su srpski vezisti, ne razumijevajući što govore,  zaključili da su Hrvatima došli u pomoć „Kinezi“!

Same postrojbe davali su si maštovite nazive, što je pokazivalo visoki moral i svijest o obrani domovine; Porečki prči, Rankuni, Pazinski boškarini, Suri, Štriguni, Malvazijski tigrovi….[4]

Napisane su i opširne monografije o Istri u Domovinskom ratu

• Istra u Domovinskom ratu 1991-1995, autori Darko i Vedran Dukovski, Dario Matika
• 119.Brigada HV u Domovinskom ratu, autor Darko Dukovski
• Specijalna policija PU Pula/Istra u Domovinskom ratu od 1991. do gašenja jedinice 2001. godine., autor Darko Duhovski
• Monografija 154. brigada HV, Anđelo Dagostin

Po dostupnim podacima kroz istarske postrojbe prošlo je 13.500 branitelja. Svoje živote za slobodnu i neovisnu državu Hrvatsku, a time i Hrvatsku Istru život je dao 31, branitelj, stotinjak ih je ranjeno, a jedan je poginuo kao ročnik JNA.

Koliko je Domovinski rat značio Istranima, jasno izražavaju riječi Alda Legovića iz 154. domobranske pukovnije, po povratku iz Oluje, 1995.;“ Poziv za obranu domovine bio je jači od straha…Srce mi je bilo veliko kao kuća, kada sam u toj za mene presudnoj bitci, osjetio veliko zajedništvo svih nas boraca, kakvo nisam doživio nikada prije,  niti kasnije u životu“

Istrani su sudjelovanjem u Domovinskom ratu, kao što se vidi iz izjava , a i oduševljenja kod dočeka postrojbi nakon Oluje u dokumentarnom filmu „ Otkucaj Hrvatskog Srca – Istra u Domovinskom ratu“ jasno pokazali da je Domovinski rat i u temeljima Hrvatske Istre.

Time su potvrdili riječi iz Proglasa njihovih prethodnika, istarskih rodoljuba od 13.rujna 1943. da je“ Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati“.

U Istri povijesno dokazano živi većinski hrvatski narod , što potvrđuju popisi stanovnika još iz 19. stoljeća. Da je Istra  nedvojbeno hrvatska, potvrdili su i svjetski moćnici, kada su na Mirovnoj konferenciji  u Parizu 1946-1947. godine odlučili  da Istra pripadne Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj FNRJ. Podatke  iz matičnih knjiga o etničkom sastavu stanovništva, pripremio je Zbor svećenika Sv. Pavla za Istru, a na Mirovnu konferenciju u Parizu 1946-1947. ,  donio  ih je mons. Božo Milanović,  s dokazima da u Istri ima 75% hrvatskih  i slovenskih  župa, 12% talijanskih i 13% mješovitih, u sastavu Tršćanske biskupije, kojoj je pripadao dio Istre.

Istarski mladići i ljudi najvećim odazivom za obranu domovine Hrvatske i sudjelovanjem u Domovinskom ratu, potvrdili su hrvatski identitet Istre.

I sada zamislite razmjere političke i povijesne nepismenosti  IDS-a i SDP-a , nakon svih tih neprijepornih dokaza, izglasavaju u Skupštini Istarske županije Statut Istarske županije kojom Istru proglašavaju multietničkom, multikulturalnom, dvojezičnom, istrijanskom i antifašističkom!

I protivno  Ustavu RH u  Statutu Istarske županije nema ni Hrvata, ni Domovinskog rata!

Svi političari i državni dužnosnici u Istri,  i cieloj Hrvatskoj  trebali bi biti zahvalni hrvatskim braniteljima, što  su im omogućili da u miru na demokratskim izborima budu izabrani na te funkcije.

Stoga  hrvatski branitelji Istre moraju  imati svoj dan,  po gradovima širom Istre moraju dobiti  naziv  trga ili ulice i to u samom centru grada , a ne negdje zabačene na periferiji.

Treba napraviti novi i reprezentativniji spomenik poginulim  hrvatskim  braniteljima i postaviti ga na vidljivije  mjesto u gradu Puli, a ne da bude tako reći sakriven u parku iza Veslačkog kluba!  

Isto tako Skupština Istarske županije i grad Pula moraju  iznaći sredstva i lokaciju za izgradnju Doma hrvatskih branitelja Istre. Toliko im duguju, ne samo oni, nego i svi mi državljani Republike Hrvatske u Istri!

Lili Benčik/hrvatskepravice

[1] Iz knjige Istra u Domovinskom ratu 1991-1995,  str. 413

[2] isto, str.590-595

[3] https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/puljani-ruse-tezu-o-gra-anskom-ratu-1308010

[4] Iz knjige Istra u Domovinskom ratu, str.637

** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**