Na današnji dan 2001. godine preminuo je jedan od najvećih heroja obrane Vukovara i Borova Naselja Marinko Antunović „Bosanac“…
Svoj život nakon rata posvetio je pokušavajući ujediniti braniteljske udruge iz cijele Hrvatske u jednu krovnu udrugu hrvatskih branitelja. Teško razočaran nemogućnošću ujedinjenja 10. prosinca 2001. Marinko Antunović odlučio je okončati svoj život na zagrebačkim Srednjacima gdje je stanovao...
Na današnji dan 2001. godine preminuo je jedan od najvećih heroja obrane Vukovara i Borova Naselja Marinko Antunović „Bosanac“…
Rođen je 1. veljače 1959. godine, a odrastao je u selu Ljubače (BiH). Ondje završava osnovnu školu, a zatim i srednju strojarsku u obližnjoj Tuzli. Nakon toga odlazi na odsluženje vojnog roka u JNA gdje je obučen za pomorskog diverzanta. Po povratku iz JNA zaposlio se u Tuzli u profesionalnoj vatrogasnoj brigadi.
Nakon što je na „Dan Republike“ 1989. na tuzlanskom korzu sa skupinom Hrvata zapalio jugoslavensku zastavu, bježi osobnim automobilom u Sloveniju, a zatim švercajući se teretnim vlakovima dolazi do Hamburg, gdje je zatražio azil. U azilantskom kampu na kontejnerskom brodu boravi do lipnja 1991. godine. Tada odlazi u Hrvatsku u kojoj su počeli ratni sukobi gdje se priključuje 4. vukovarskoj bojni 3. gardijske brigade ZNG-a.
Pred početak bitke za Vukovar raspoređen je na silos “Đergaj” koji je bio stalna meta napada. Kada bi područje između Bršadina i silosa “Đergaj” minirali oni koji su se pridružili agresiji, Marinko i njegovi mineri bi dizali ispaljivanjem protugradnih raketa. Početak bitke i opći napad zatekao ga je na Lipovačkom putu, dijelu Borova Naselja prema Trpinji. Taj dan Marinko za života nije zaboravio i uvijek ga se živo sjećao: „Odbijamo četnički napad, uništavamo jedan tenk i samo metar od mene gine moj suborac Vinko Budimir Slon. Dijelovi njegova tijela i krv su bili po meni i od toga dana mi je bilo svejedno hoću li ostati živ ili poginuti. Taj dan sam ispalio 68 tromblonskih mina i deset dana bio gluh. Taj dan je završio našom pobjedom, potisnuli smo četnike, i vise do pada Vukovara iz tog smjera nisu napadali.“ U obrani Borova Naselja uništio je zajedno sa suborcima još niz oklopnjaka, a suborci ga pamte po tome što je znao baratati gotovo svim sto bi mu došlo pod ruku, od ručnog bacača preko strojnica do protuavionskih topova. Nakon što je 7. listopada s položaja “Koreja” uništio jedan transporter, bio je otkriven i teško ranjen.
Prebacili su ga u bolnicu gdje ga je dr. Juraj Njavro, kako on kaže, “zakrpao”. U bolnici se, unatoč teškom ranjavanju, zadržao samo tjedan dana. Na vlastitu odgovornost vraća se na položaje. Oporavljao se u podrumu restorana “Abazzia”, no kada je nakon teških borba neprijatelj uspio ući u Vinogradsku ulicu, nije više mogao ležati te se pridružio lovcima na tenkove koje je vodio Ivan Kapular. Na Bobotskom kanalu, gađajući iza nasipa željezničke pruge, uništio je tenk i transporter:
“Ispalio sam prvu raketu i fulao. Onda su oni pucali po meni i zatrpala me je zemlja, a i u cijev mi je ušla. Izvadio sam zemlju iz cijevi i stavio drugi kontejner. Oko mene je nestajalo grmlje i padale su grane s drveća. Pucao sam i čuo jaku detonaciju. Minutu poslije sam podigao glavu i vidio iza nasipa kako tenk i transporter gore.” prisjetio se Marinko Antunović za života, a i njegovi suborci sjećaju se legendarnog vojnika: “Taj Bosanac, iako je ranjen i šepa, tuče tenkove“. Do tada je zbog ozljede noge služio samo na protuavionskom topu pokrivajući područje prema Dunavu i Borovu Selu. U tom razdoblju srušio je dva zrakoplova JRV. Kada je vidio da je pad grada neizbježan, Marinko se sa skupinom branitelja probija do Vinkovaca. Odmah je prebačen u zagrebačku bolnicu “Rebro” gdje su mu prvo htjeli odsjeći nogu, no dr. Šoša ju je ipak uspio spasiti. Marinko svoj ratni put nastavlja u BiH gdje sa skupinom branitelja Vukovara pomaže obranu Kupresa. Umirovljen je u prosincu 1994. godine.
Nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja zajedno s nekolicinom vukovarskih branitelja postavio je hrvatsku zastavu na vukovarski vodotoranj.
Svoj život nakon rata posvetio je pokušavajući ujediniti braniteljske udruge iz cijele Hrvatske u jednu krovnu udrugu hrvatskih branitelja. Teško razočaran nemogućnošću ujedinjenja 10. prosinca 2001. Marinko Antunović odlučio je okončati svoj život na zagrebačkim Srednjacima gdje je stanovao. Sjetimo ga se!
