Na današnji dan, 27. ožujka 1992. - Velika razmjena zatočenika u Nemetinu

Na današnji dan, 27. ožujka 1992. godine, po principu „svi za sve“, u Nemetinu nedaleko od Osijeka, nakon više od četiri mjeseca zatočeništva razmijenjen je 381 hrvatski za 40 srpskih zarobljenika.

Oslobođeni Hrvati, većina branitelji Vukovara, ali i civili, bili su pušteni iz logora u Sremskoj Mitrovici. Zatočenici su bili izloženi okrutnim fizičkim zlostavljanjima, silovanjima, verbalnim i ostalim oblicima iživljavanja, poput izvođenja na lažna strijeljanja. Smješteni u krajnje nehumanim uvjetima, bili su korišteni za obavljanje teških fizičkih poslova i dobrim dijelom lišeni osnovne medicinske pomoći.
Među razmijenjenima 27. ožujka 1992. našao se i vukovarski branitelj Damir Plavšić koji se tog dana prisjetio u svojoj knjizi „Ne plači moj dobri anđele - Bitka za Vukovar“:

„U sobu ulaze policajci i mi istrčavamo iz toaleta. Počinje prozivka abecednim redom. Kako koga prozovu mora stati u vrstu ispred policajca. Prozvani odjednom živnu i gotovo trče u vrstu, jednostavno ne mogu kontrolirati svoje ushićenje. Oni koji nisu prozvani samo spuste glavu. Zagledao sam se u ljude koji stoje pognutih glava. Osjećam isto što i oni: tugu, žalost, bezizlaznost. Gotovo sam siguran da me neće prozvati. Već se vidim kako ulazim u toalet, molim prijatelje za cigaretu i pokušavam se šaliti prikrivajući ogromnu tugu koja mi pritišće srce. Iz duboke zamišljenosti prenuo me prijatelj, drži me za rame i trese me: 'Prozvali su te, javi se!' U bunilu, počeo sam se okretati oko sebe ne znajući što trebam činiti. Policajac je ponovno pročitao: PLAVŠIĆ DAMIR! 'Ovdje.' Tihi je glas izišao iz mojih usta. Ukočio sam se, srce udara luđačkim ritmom, ne pomičem se ni za centimetar. Prijatelj me gurnuo i stao sam među prozvane. Bojimo se da neka naša reakcija ne izazove bijes policajaca koji bi mogli spriječiti naš odlazak na razmjenu. Na trenutak me svladala bujica osjećaja jer se u meni bore sreća i tuga, suze i smijeh. Pokušavam se kontrolirati i prikriti izraze svog lica, ali ne uspijevam pa zatvaram oči, duboko udišem, a onda, polako i dugo ispuštam udahnuti zrak. Licem mi preleti osmijeh olakšanja. Još ne mogu vjerovati da idem u Slobodu. Možda prozivaju one koji ostaju ovdje? Policajci se voli poigravati s našim osjećajima. To bi bio samo još jedan od provjerenih načina mučenja. Kada sam se malo pribrao prozivka je već završila. Gledam ljude koji su preko puta nas, ljude s pognutim glavama, moje tužne prijatelje koji ostaju u zarobljeništvu. Najkrvavije vukovarske bitke nisu bile ništa u usporedbi s ostankom u logoru. U ratu je svaki čovjek gospodar svog života. Ovdje naš život ovisi o samo jednom pogledu.“

Konačna i najveća razmjena zarobljenika iz Sremske Mitrovice dogodila se 14. kolovoza 1992. godine kada je slobodu dočekalo preko 700 logoraša. Ukupno je iz logora s područja tadašnje Savezne Republike Jugoslavije razmijenjeno gotovo 3900 zarobljenika, od čega ih je više od 3500 bilo u zatočeništvu na području Srbije, a manji dio u Crnoj Gori. Prema službenim podacima u srbijanskim logorima bilo je zatočeno oko 8.000 logoraša, no Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora navodi kako je, zbog nepostojanja evidencije, taj broj višestruko veći te da je zlostavljanju podleglo oko 300 zatočenika, dočim ih je oko 2000 preminulo čekajući slobodu.