Na današnji dan: Od posljedica ranjavanja preminuo Zlatko Kolarik

Na današnji dan, 12. srpnja 1992., od posljedica ranjavanja u Bosanskoj Posavini, preminuo je heroj Domovinskog rata Zlatko Kolarik.

Zlatko je rođen 1971. u obitelji Josipa i Ane. Odrastao je u Jurjevcu Punitovačkom kraj Đakova uz stariju sestru Vericu i starijeg brata Stjepana. Iako Hrvat, njegovao je slovačko podrijetlo i baštinu i znao slovački jezik, baš kao i njegov najbolji prijatelj Tihomir Ovčarik koji ga se s ponosom prisjetio.

“Bili smo bliski rođaci i prijatelji. Generacijski jako blizu, ja sam bio godinu dana stariji. Zlatko i ja odrasli smo skupa. Ja sam živio u Osijeku i jedva sam čekao ljetne ili zimske praznike kako bi provodili vrijeme zajedno. Kada su moji ’84. u selu napravili kuću i preselili se, druženja su postala svakodnevna. Kao zdrava seljačka djeca radili smo svakojake gluposti. Bila je tu jedna bara na kojoj smo ljeti pravili splavove, a zimi propadali kroz led. Zlatko i ja bili smo nerazdvojni – od jutarnjih poslova kada bismo recimo skupljali sijeno do večernjih izlazaka. Pamtim ga kao vrlo lijepog momka. Bio je pomalo ‘vražićak’, nestašan i cure su ga voljele.”

Zlatko je bio odličan učenik. Otac Josip s ponosom će istaknuti kako je bio među pet najboljih u razredu. Prijatelj Tihomir također ga se sjeća kao marljivog i radišnog. “Što god je trebalo napraviti nije mu bilo teško. Imao je ljubav prema motorima. Sam ih je popravljao. Svaku subotu kada je bila prilika išli smo raditi sa zidarima. Uspio je uštediti novaca i kada je napunio 18 godina išli smo u Mađarsku gdje si je kupio MZ ETZ od 150 kubika i onda više nije bilo popravaka.”

Ipak, puno vremena za vožnju motorom Zlatko nije imao. Ubrzo nakon što je završio srednju školu za veterinarskog tehničara pozvan je na odsluženje redovnog vojnog roka i to u daleki Mostar. Ondje je

bio s prijateljem Fabijanom Svalinom koji se prisjetio kako su se kao mladi ročnici našli u najnapetijem događaju u Bosni i Hercegovini tijekom proljeća ’91. – blokadi JNA u Pologu. Po povratku iz JNA, u rujnu 1991. upisao je Veterinarski fakultet. Ipak, to je ostalo samo na upisu jer par dana kasnije pristupio Zboru narodne garde čega je prisjetio njegov otac Josip.

“Nije nam uopće rekao da ide u gardu. Saznali smo tek nakon nekoliko dana. Ničeg se nije plašio, u svemu je htio biti prvi.” Tako je bilo i 1991. Zlatko je bio među prvim dragovoljcima koji su pristupili u 122. đakovačku brigadu. Ondje su mu se putevi opet ukrstili s Tihomirom Ovčarikom.

“Zlatko je bio snajperist, a ja puškomitraljezac. Držali smo položaje na prvoj crti u Šodolovcima i u obližnjoj šumi Kreketnjak. Kada se zakomplicirala situacija u Bosanskoj Posavini, otišli smo u tu nesretnu Bosnu. Stigli smo u Grebnice između Šamca i Orašja. Prije nas bila je već jedna smjena i vratila se bez gubitaka tako da nismo bili svjesni opasnosti i nismo mogli pretpostaviti što nas čeka.”

Zlatkov brat Stjepan bio je kao pripadnik 130. brigade ranjen kod Tenjskog Antunovca u glavu iz snajpera. Umro je u osječkoj bolnici, na aparatima, u noći s 11. na 12. travnja 1992. Bilo je pola 1. Tri mjeseca kasnije, u noći s 11. na 12. srpnja Zlatko i Tihomir Ovčarik bili su zajedno na straži u Bosanskoj Posavini.

“Na straži smo bili do 22 sata. U 22 sata pala je granata na rub rova koja je ranila Zlatka i mene te dvojicu naših suboraca koji su nam dolazili na smjenu. Mene previjaju jedni, ja previjam Zlatka, drugi traže ovu dvojicu koje je detonacija odbacila jer nisu bili u rovu…  U jednom trenutku stigao je sanitet i

prebacio nas u Domaljevac gdje je bio hitni prijem. Vidio sam da Zlatku stavljaju kisik. Vidio sam da je gore nego ja i rekao nek’ on ide prvi. Prebacivali su nas za Đakovo u ratnu bolnicu. Čim sam stigao pitao sam na ulazu u bolnicu za Zlatka i rekli su mi da je stigao živ u bolnicu pa mi je pao kamen sa srca jer sam se više brinuo za njega nego za sebe. Operirali su me i pokušavali povaditi gelere. Nakon toga sam opet pitao za Zlatka. Tamo je bio dr. Turjak i rekao mi je da je preminuo. Meni su morali, da me smire, staviti apaurin u venu. Pazila je cijelu noć na mene jedna sestra da si nešto ne bi napravio jer sam pukao k’o kokica. Ono što je u cijeloj priči zanimljivo… Zlatko je preminuo 12. srpnja u pola 1, čak je i noć bila sa subote na nedjelju kao i tri mjeseca ranije kada je u isto vrijeme preminuo Stjepan.”

Zlatko Kolarik pokopan je na lokalnom groblju u Jurjevcu Punitovačkom kraj svojeg brata Stjepana. Josip i Ana teško su podnijeli gubitak jedine dvojice sinova. Prazninu u njihovim životima popunili su kćer Verice te unuci Ivona i Marko.