Na današnji dan: Planinska satnija spasila starce s Velebita

Na današnji dan, 28. rujna 1991. godine pripadnici novoosnovane Planinske satnije Velebit koja je okupila planinare, alpiniste i speleologe domoljube, sudjelovali su u akciji spašavanja 15- ak staraca koji su nekoliko dana ranije u bijegu pred pobunjenim Srbima napustili svoje domove u Lici i uputili se na Velebit. Kako je put bio pretežak angažirani su pripadnici Planinske satnije koji su u mirnodopsko vrijeme bili već iskusni gorski spašavatelji.

Jedan od njih bio je Ivan Host koji se prisjetio kako je prvi put sa suborcima otišao na Velebit:

„Znali smo što možemo, željeli smo i čekali da nas pošalju jer smo bili spremni otići na Velebit. To je bio naš cilj. Ali što je tome pogodovalo, odnosno što je nas izbacilo gore? To je pad Lovinca, Svetog Roka i Ričica, 27.  rujna 1991. Zašto se toga sjećam? Zato jer nisam uspio ugasiti svijeću na rođendanskoj torti svoga sina, koji je rođen 27. rujna 1990. Zvoni mi telefon, Kirigin i ekipa kažu: ‘Idemo, na Velebit’. Tako da sam se pokupio, a nakon četiri-pet dana kad sam se vratio, čekao me komad torte u frižideru. Mi smo iz MUP-a, iz Savske ulice krenuli autobusima. Po putu smo nailazili još na barikade i sve ostalo. Put je trajao cijelu noć i jutro i bilo je pitanje da li ćemo stići ili ne u Starigrad, a onda se popeti na Velebit. To smo radili cijeli dan i cijelu noć. Pronašli smo starce, nepokretne i bolesne. Mi smo došli s druge strane Velebita, sa Starigrad Paklenice. Znači, Modrič je bio pod srpskom okupacijom, isto kao i Obrovac i sva sela prema Gračacu. Sve je bilo srpsko, pod okupacijom, Modrić je bio crta razgraničenja. A mi smo po toj brdskoj padini sa stalnim blagim usponom trebali doći do Kneževića, to je selo na pola Velebita…Bilo je loše vrijeme, ali smo uspješno došli gore i, trebalo je tu starčad spustiti niz strminu Velebita. Znali smo kako; marinerom i improviziranim nosilima za  transport, za te ljude jer gotovo svi su bili nepokretni. Jednostavno, moralo ih se pod svaku cijenu prenijeti s Velebita jer da su ih četnici našli, to bi bio još jedan masakr. To smo uspjeli napraviti, ali je trajalo cijeli dan! Prvo cijelu noć nismo spavali vozeći se u Starigrad Paklenicu, a potom i cijeli dan zbrinjavali i spuštali te ljude kroz nemoguće uvjete, kroz drač i kamenje jer sve su staze zarasle. Putova nije bilo, osim kozjih staza. Kad je pala noć, počeo je džumbus. Mi smo ne razmišljajući upalili „vonderice“, one čeone baterije i kad su Srbi vidjeli da se na

planini nešto zbiva, oprali su nas sa šarcima, s mitraljezima. Ono, gadno su derali po nama! I onda je bilo: „Ajmo gasi sve i silazi kako znaš!“. Do jutra uspjeli smo sve ljude donijeti dolje. Spustili smo ih s vrha, u Buciće, odnosno Seline, mjesto pored Starigrada, Dolje su ih čekali rodbina, sinovi, kćeri, autobusi. Neki su išli za Zagreb, neki za Rijeku. I tu je bio početak našeg aktivnog djelovanja na Velebitu.“

Za ovaj podvig Hrvatska gorska služba spašavanja od strane tjednika Arena nagrađena je uz dr. Vesnu Bosanac te brod Slavija koji je probio blokadu Dubrovnika za pothvat godine.