VOJNI ANALITIČAR 'Hrvatska ne uspijeva proizvesti ni pola količine mlijeka za vlastite potrebe, kamoli zahtjevnije vojne sustave'
Goleme investicije u razvoj oružanih snaga Hrvatska nije iskoristila za mogući oporavak vlastite industrije naoružanja i opreme. Po svemu sudeći, to niti ne namjerava
Gotovo 11 godina nakon poslovne narudžbe, Hrvatska ratna mornarica konačno je prošli mjesec dobila svoj drugi ophodni brod, nazvan „Umag“. Onaj prvi, „Omiš“, njegov proizvođač Brodosplit isporučio je prije šest godina. Taj isti splitski škver, inače u vlasništvu poduzetnika Tomislava Debeljaka, trebao bi za HRM dostaviti još tri takva. Stoga se opravdano nameće pitanje može li ta elementarna patrolna flotila ikako biti kompletirana prije kraja – idućeg desetljeća. No još je intrigantnije osmotriti mogućnosti sve bržeg opremanja oružanih snaga RH u širem ekonomsko-političkom kontekstu.
Hrvatska, naime, sve više ulaže i u druge oružane investicije, pa se često javno diskutira o markama borbenih aviona i oklopnih vozila. S tim u vezi, u javnom prostoru pojavila se nedavno jedna sugestija o prilici za pokretanje domaće industrije na tragu opisanog naoružavanja. Bi li RH mogla, umjesto skupog uvoza koji iziskuje i buduće inozemne usluge održavanja, bar neke jednostavnije artikle proizvesti doma? I, još važnije, bi li se to moglo iskoristiti za razvoj tehnologija iskoristivih za civilne svrhe, kao što je redovno praksa u toj branši? Teško, ako se ravnamo po slučaju Brodosplita, piše Deutsche Welle.
Svejedno, to što je podbacilo partnerstvo u tom primjeru, ne znači da najbolje rješenje leži u uvozu. Naročito zato što je, dakle, samim tim netko drugi, ali u inozemstvu, zasigurno već koristio takav razvojni model u suradnji sa svojom matičnom državom. „Nabavke će svakako biti, ne samo zbog pogoršanja sigurnosne situacije u Europi i svijetu“, procjenjuje za DW bivši ministar obrane RH Jozo Radoš. On napominje da Hrvatskoj vojsci nedostaje opreme, međutim, što znači da mora kupiti praktično sve što je nužno za obranu jedne zemlje. No slaže se s tim da taj obim otvara i neke prilike za domaću proizvodnju.
„U vrijeme kad sam vodio sustav, početkom stoljeća, nastojali smo ciljano sačuvati što više hrvatskih proizvođača vojnog naoružanja i opreme. Nemam precizan uvid koliko ih je danas na životu, ali znam da je veći dio otpao, nažalost. To su manje tvrtke u određenim segmentima od kratkih cijevi i streljiva do kaciga i softvera. No sama državna nabava im ne bi mogla biti dovoljna. One bi morale biti održive i na vanjskom tržištu jer sama Hrvatska nema kapaciteta da im bude jedini potrošač na duži rok. Potom je u novije doba zapelo i s tim brodovima pa je perspektiva danas još nepovoljnija", rekao nam je Radoš.
„Gora je i globalna ekonomska situacija", dodao je on, „a osim toga propao nam je ukupni ambijent koji bi podržao eventualnu širu proizvodnju. Mislim na sudbinu ustanova poput Brodarskog instituta i Zrakoplovno-tehničkog centra ili tvornice 'Đuro Đaković', itd.“ S druge strane, pak, od početka ovog stoljeća iščeznuo je čitav niz tvorničkih pogona. Ekonomska politika išla je naglašeno na ruku sektoru usluga, dok je materijalno-robna proizvodnja, kratko rečeno, stradala. Na to upozorava i ekonomski analitičar Luka Brkić sa zagrebačkog Sveučilišta Libertas. On nam je tako najprije skrenuo pažnju na – agrar.
„Hrvatska više ne uspijeva proizvesti ni pola količine mlijeka za vlastite potrebe, kamoli zahtjevnije vojne sustave. Pritom nije sporno da se ratuje sve više, i da su ti ratovi sve sofisticiraniji. Iluzija da ćemo naoružavanjem spriječiti ratove, dakle, ne jenjava. S tim u vezi i ekonomsko-političko problematiziranje kakvo zastupate, jasno, dolazi u prvi plan. Mi smo u tom pogledu sve manja i sve inertnija ekonomija. Tako ćemo propustiti i tu priliku za intenziviranje nekih temeljnih istraživanja koja vode do šireg tehnološkog razvoja. Šteta, jer takvi ishodi često jako dobro koriste privredi“, veli ovaj analitičar.
„Brodosplit je poražavajući primjer kako nam to ne funkcionira čak ni tamo gdje još postoji određena proizvodnja. Generalno smo upropastili brodogradnju, a ne tako davno bili smo treća brodograđevna sila svijeta. U sastavu Jugoslavije, doduše, ali to su bili sve hrvatski škverovi. Znamo navigati, znamo što je debelo more i kako graditi plovila. A sad smo zapustili znanje o tome zbog goreg modela rasta i razvoja“, mišljenja je Brkić. Taj model uključuje i kupnju inozemne vojne opreme bez mnogo alternative. Politika razvoja vojske tako je svedena na šoping i nešto burniju raspravu tek o pojedinim – brendovima.
